tko se prepoznaje

Kako je potreba za pažnjom postala najglasnija potreba naše svakodnevice

Mnogi psiholozi pažnju danas smatraju jednim od najvećih resursa kojim raspolažemo. Naravno, postavlja se pitanje za što nam ta pažnja treba i kakvu točno pažnju tražimo.

 

Piše: Matea Blažević, prof. psihologije, www.centarmeleta.com

 

Svi trebamo pažnju, kao što trebamo hranu, vodu i kisik.

Ova izjava sama po sebi nije velika novost, ali ako sebe i svijet promotrimo kroz našu potrebu za pažnjom, to može utjecati na našu percepciju svega što radimo od toga što kupujemo, čitamo, gledamo do toga kako se svađamo.

 

Potreba za pripadanjem

Ako još niste uvjereni, podatak da jedna petina svijeta kupuje i prodaje vlastitu pažnju na socijalnim mrežama svaki dan, možda vam približi činjenicu koliko je potreba za pažnjom postala glasna potreba naše svakodnevice.

Mnogi psiholozi pažnju danas smatraju jednim od najvećih resursa kojim raspolažemo. Naravno, postavlja se pitanje za što nam ta pažnja treba i kakvu točno pažnju tražimo.

Abraham Maslow je 40-tih godina prošlog stoljeća u svoju slavnu hijerarhiju potreba uvrstio potrebu za pripadanjem, kao oblik pažnje, koja je jedna od nekoliko glavnih ljudskih potreba. Pripadanje definiramo kao snažnu potrebu da dobijemo pozitivnu pažnju od ljudi koji nas dobro znaju (Baumeister i Leary, 1995). Ljudi koji imaju dobro mišljenje o nama vjerojatno će se htjeti s nama družiti, surađivati ili nam biti partneri.

No, mišljenje drugih dobiva na važnosti tek kad nas ti drugi dobro znaju, jer tek je u tom slučaju njihova procjena nas točna. Točna procjena naših kvaliteta i ograničenja zapravo znači da smo viđeni od drugih, a kad smo viđeni onakvima kakvi jesmo, možemo biti prihvaćeni. Kada smo prihvaćeni zbog “krivih” razloga, iako nam pažnja može laskati, osjećamo anksioznost, postajemo manje opušteni, te u konačnici nezadovoljni jer na nekoj razini nismo sigurni u takvim odnosima.

 

Bliskost i povezanost

Ljudi koji se bore s osjećajem nepripadnosti, često opisuju stanje usamljenosti. Usamljenost nije isto što i biti sam. Usamljeni možemo biti čak i kad smo okruženi brojnim ljudima.  U terminima pažnje, kad smo usamljeni ne dobivamo ili ne percipiramo pozitivnu i  točnu pažnju koja nas okružuje. Postoji mnogo načina da tražimo pažnju bez da ju eksplicitno tražimo. Jedan od tih načina je kroz socijalne mreže. Prilika za pozitivnu pažnju je puno, ali cijena za tu pažnju je iskrena i točna procjena, spremnost za izlaganje drugima što često nije ugodno i lako, a s druge strane ako nam se neki status ili komentar ne sviđa, lako pribjegnemo brisanju ili prepravljanju naših stavova.

Kad svijetu prezentiramo cenzuriranu ili 'ispravljenu' verziju sebe, prihvaćanje koje dobivamo ne obuhvaća cijele nas što utječe na naš osjećaj pripadnosti i u konačnici sigurnosti. Upravo zato stalno i iznova tražimo još pažnje ne bi li napokon došli do osjećaja pripadnosti.

S obzirom na to da nam je pažnja toliko raspršena, mnogima od nas sve više ponestaje jedne važne vještine, a to je fokus.

Fokus je ključan za dugoročni uspjeh i ustrajnost u pothvatima, određuje koliko možemo napredovati u nečemu, i naposljetku - iznimno je važan za dublje i smislene odnose. Da bismo osjetili bliskost i povezanost, te u konačnici dobili osjećaj pripadanja nekoj zajednici, moramo se oduprijeti sve većoj potražnji za našom pažnjom i potruditi se da nam fokus ostane što manje podijeljen.

 

Jedino tako možemo zaista čuti i vidjeti ljude oko sebe, ostvariti dublji kontakt s našom djecom, partnerima, prijateljima i kolegama, osjetiti svoje potrebe, te na kraju ne osjećati se samima.

 

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Please don't insert text in the box below!

Možda će vas zanimati i ovo