Tena se po ničem nije isticala od većine ljudi. Živjela je u maloj kućici s vrtom. Cvjetna oaza zaista je zaslužila to ime, ali ne samo zbog raznolikog cvijeća, nego zbog maštovitosti uređenja. Bilo bi začudno da je bilo drugačije, komentirali bi ljudi, jer joj je majka bila cvjećarka. Nepromišljena izjava, nepromišljenih, rekla bih ja. Lako je posaditi, presaditi… ali za samouko dizajniranje ipak je potrebno imati ono nešto. I s obrazovanjem, bez tog nešto iako naoko lijepo izgleda, nedostaje dodir duše. Pater familias po struci kovač, kao i majka imao je također tu neku crtu u sebi.
Kovači svoje sreće
U ono vrijeme kada su Tena i njezina devet godina mlađa sestrica ugledale svjetlo života nitko nije podcjenjivao te zanate. Tada se znalo, koliko su sva zanimanja jednako potrebita. Sve je nekako bilo uravnoteženo. Ti meni, ja tebi. Naravno da je roditeljska želja bila da njihova djeca žive lakše od njih, pa su štedjeli čime su im otvarali mogućnosti njihovih želja. Ali, nisu mislili umjesto njih, što je vrlo važno istaknuti, niti im nametali prijedloge kojima će se financijski osigurati. Dopustili bi da sami odaberu, da sami budu kovači svoje sreće.
Čovjek sam pouzdano zna što je najbolje za njega. I ne mora odmah znati. Kao što su ljudi pronalazili i otkrivali zemlje, dijamante… čovjeku je potrebno vrijeme da bi pronašao onaj dio sebe koji mu nikad ne dosadi, koji ne odrađuje. Pronađe li ga i time se bavi, nema za čime žaliti. Bude li mu to uskraćeno, postat će problem, a kad sebi postane problem onda mu je i život problematičan.
Iako je Tena odrastala u obitelji gdje joj nisu uskraćivali ni osuđivali eksperimentiranje vlastitih želja, da ne iskoči iz mnoštva i time ne izgubi stvarana prijateljstva, ona je poput ostalih krenula utabanim stazama. Postala je profesor engleskog jezika, zaposlila se u gimnaziji, izlazila s prijateljima, voljela sve što vole mladi, a sviranje klavira, pisanje pjesama i pjevanje zaključala u sobu smatrajući kako je ta priča za nju završena. Tek bi ponekad u noći u njoj zaiskrila želja, pa bi gladila tipke klavira, napisala poneku pjesmu, ostavila je u ladici i ponovo sebi rekla ,ne ,ne ,ne… to nije za mene. I majka i otac su znali kako je njezin izbor zanimanja potpuno pogrešan, jer im nije promaknuo svaki Tenin noćni posjet sobi, u koju je zaključala snove. Često su razgovarali tražeći način da joj otključaju snove, ali bi i odustali poznajući njezinu tvrdoglavu povodljivost za prijateljima. Ali i zbog rečenice koja im se urezala u pamćenje kada su je blagošću pokušali preusmjeriti. Nitko ne živi od snova, rekla bi Tena roditeljima pokušavajući ljutnjom pokriti tužan prizvuk svog glasa.
Odlučila je sve napustiti
Dani su se vukli, a tuga u očima Tene bivala je sve uočljivija. Život joj se sveo na kuća-posao, posao-kuća. U društvu je bila odsutna duhom, pa su se prijatelji udaljavali od nje uz vješto smišljene isprike. I predavanjima nije više pristupala s istim ushićenjem. Njezine oči postale su prazne. Da se ne utopi u suzama odlučila je sve napustiti, roditelje, prijatelje, posao, čak i dugogodišnjeg dečka, ali ne zato da bi otključala svoje snove, nego da promjeni ambijent. Pod promjenom ambijenta smatrala je preseljenje u drugu zemlju. Izabrala je Irsku, grad Cork. S obzirom da je u tu neizvjesnu pustolovinu života otišla sama, roditelji su se izbezumili, pa su joj bez njezinog znanja prije odlaska u kofer ubacili svu svoju ušteđevinu.
Svjesna zaokreta
Dolaskom u grad Cork, Tena je postala svjesna vlastitog životnog zaokreta. Nije si više mogla dopustiti odsustvo duhom, nego prisustvo duhom. Sada se zaista prvi put osjećala sama na svijetu. Najprije je potražila smještaj. Dobro je prebrojila novac u svom novčaniku, te pomno razradila plan kako preživjeti do pronalaska posla. Ali i uz plan došli su i napadi panike. Tek kad je otkrila novac u koferu napadi su prestali, a potekle su suze radosnice i zahvalnosti prema roditeljima. Nazvala ih je, obavijestila o smještaju, pronalasku novca, te im zahvalila jecajima na odricanju za njezinu korist. Naravno da su joj roditelji savjetovali, ako se ne bude osjećala dobro i sve krene po krivu, neka se vrati kući. Ma, snaći ću se ja, rekla im je. Ako sam do sada položila sve ispite, položit ću i ovaj.
Tena je zaista položila taj ispit sa odličnom ocjenom. Zaposlila se u firmi informatike i telekomunikacija. Primanja su nadmašila sva njezina očekivanja. Upoznala je nove prijatelje, sredila papire, unajmila bolji i veći stan, a nova kolotečina potrajala je dvije godine. Kada se ponovio osjećaj koji je dobila u svojoj zemlji, da opet napusti sve i ode dalje, bio je znak povratka njezinim snovima. Lako reći, teško za ostvariti. No, je li Bog šalje svoje glasnike pitala se Tena kada je večer nakon osjećaja nelagode i potrebe da ponovno sve napusti upoznala glazbenicu u noćnom klubu u koji je otišla zbog jada.
Došao je i drugi zaokret. Glazbenici je ispričala svoje istinske želje koje je zaključala zbog straha, čime je napravila krivu uslugu sebi. Nova poznanica ju je potpuno razumjela, jer je prošla slično iskušenje. I tako je sve počelo. Tena je danas u istom gradu gdje svira, sklada i pjeva glazbu svoje duše. Iako su joj primanja puno manja, iako živi skromnije, ona je nasmijana, ona zrači pozitivnom energijom, ona je nadahnuće svima koji su se odrekli snova. Napisala je i uglazbila pjesmu naslova Znaš li…, čiji su stihovi promijenili mnoge živote.
Znaš li, da je sutra samo ime dana
Zato obriši lažna sjećanja, kao suze
Pleši, pleši životom, bez ijednog plana
I budi poput latica crvene ruže
Znaš li, da ste nebo i ti na istoj strani
Ne zatvaraj oči, snovi umiru u mraku
Za melodiju ljubavi u red stani, prstima obrani
Bez snova si obična lutka na staklu
Ref: I daj, daj, pokreni ritam duše, neka se mostovi ruše
I daj, daj, postani žena od svile, sviraj kao tipke klavira
I daj, daj, pokreni vjetar snova, neka s kišom tvoje boli završe
I daj, daj, postani žena od pjesme, a stihovi tvoji od safira.
MISAO TJEDNA
Kad izgubiš ključ, netko će otvoriti vrata.
Ali kad izgubiš snove, sam ih moraš naći.