Piše: dr. sc. Maja Petković, magistrica rehabilitacijske edukacije, Program Svjesno roditeljstvo • svjesno-roditeljstvo.com
"Sjećam se razgovora s jednom majkom koja mi je spomenula koliko joj je pomogla rečenica koju je izgovorila u trenutku kad je njezina djevojčica vrištala jer nije htjela ići kući nakon igre. Rekla joj je: 'Vidim da si ljuta! Žao mi je, ali vrijeme je da idemo kući.' U toj situaciju to je za majku značilo da nije loša majka, da vidi i osjeća svoju djevojčicu, ali da drži granicu. Za dijete je to značilo da ima pravo biti ljuto i da je njezina potreba viđena iako ne nužno i zadovoljena."
Kada kažemo "Vidim da si tužan" djetetu zrcalimo njegovo stanje tj. dijete uči da to kako se osjeća se zove tuga (osvještavanje i imenovanje stanje), da je u redu biti tužan (prihvaćanje stanja i sebe u tom stanju), da će i to proći (regulacija emocija). Kroz ovu rečenicu djetetu zrcalimo poruku da je ono (i njegove potrebe i emocije) vrijedno naše pažnje. Da je bitno. Tako s vremenom dolazi do razvoja osjećaja samopoštovanja u djece. tj. osjećaja vlastite vrijednosti.
Što to zapravo znači?
Zrcaljenje uključuje verbalne i neverbalne načine prepoznavanja intenziteta, boje, tona i značenja djetetove komunikacije. Kada verbalno zrcalimo emocije ujedno prilagođavamo razinu svog afekta na tako da mijenjamo ton glasa, izraz lica i koristimo geste. Ideja zrcaljenja nije da se odmah određuje uzrok djetetovog stanja npr.: "Aha tužan si jer…" već je ideja istraživanja kako je do stanja došlo npr.: "Da tužan si." Zrcaliti možemo djetetove emocionalno stanje, ali i radnje npr.: "Razbila ti se igračka". Upravo istraživanjem djetetovog ponašanja kroz zrcaljenje omogućujemo im da bolje shvate svoje emocije i da donesu zaključke koji nisu negativni po njih same, npr. da se dijete osjeća krivo jer je tužno, da su suze znak slabosti, ili pak da je zločesto ako se ljuti.
Zrcaljenjem ne znači da se roditelj nužno slaže sa značenjem i interpretacijom događaja od strane djeteta. Djeca mlađe dobi još nemaju dovoljno razvijen kapacitet za to.
Ono što zrcaljenje omogućuje roditelju je da može suosjećati s djetetom, ali zadržati realnu sliku situacije u kojoj dijete ima pravo na svoje emocije i potrebe kao što to ima i druga osoba u odnosu.
Primjerice da dijete ima pravo biti tužno jer mu roditelj nije kupio igračku, ali to ne znači da je roditelj zbog toga loš. Dijete ima pravo biti tužno kao što roditelj ima pravo reći ne. Zrcaljenje nudi mogućnost rješavanja konflikta kroz kompromis i nudi mogućnost izlaska iz "igre moći" s djetetom. Npr. ako dijete kaže roditelju da je zločest jer mu ne da igračku, ideja je da se roditelj ne prepire s djetetom zbog toga već mu zrcali da je ljut, da vidi da želi igračku, ali da ju doma već ima. Zrcaljenje nudi prostor roditelju da ne padne u svoju nesvjesnu emocionalnu priču iz koje može vikati ili osuditi dijete za to što mu je reklo da je loš. Djetetov svijet je crno-bijeli tj. ili ste dobri i loši i negdje putem dijete uči da su odrasli i crni i bijeli, odnosno da nisu savršeni.
Kako zrcaliti?
- Budite prisutni tu i sad: djeca dobro znaju kad roditelji slušaju tj. kad slušaju srcem, a ne glavom. Kad ste s djetetom u igri pokušajte staviti svakodnevne probleme sa strane, odložite mobitel. Da bi mogli biti prisutni za dijete prvo morate biti prisutni za sebe tj. da u datom trenutku osjećate sebe.
- Slušajte, ali aktivno: provjerite jeste li dobro razumjeli što dijete želi reći npr. "Aha, misliš da". Zrcalite mu njegove osjećaje npr. "Vidim da si tužan jer je gotova igra". Suosjećajte tj. pokušajte vidjeti kako je djetetu zaista npr. "baš te rastužio kraj igre" i potaknite dijete da dođe do rješenja ili "closure" situacije, npr. "što ćemo sad?" ili "mogu li ti pomoći?".
- Budite strpljivi: nekad će dijete htjeti razgovarati o situaciju, a nekad ne. Neka djeca znaju spontano početi pričati o tome što ih muči nakon nekoliko dana i u situaciji kad od njih to najmanje očekujete. Dajte im prostora, ali ono što je bitno da im date do znanja da ste ih vidjeli.
- Prihvatite situacije takva kakva jest: ako je dijete tužno nek bude tužno. Ako ga imate potrebu razveseliti pitanje je da li to radite zbog sebe (jer se inače teže nosite sa tugom). Djeca puno lakše od odraslih izražavaju i propuštaju svoje emocije. Samim time što dijete može osjetiti ljutnju i izraziti ju je dovoljno da tijelo osjeti rasterećenje i da može krenuti dalje.
- Ne zrcalite riječi već poruku koja je iza njih: kad se dijete osjeća sigurno lakše izražava emocije. Siguran prostor za dijete je onaj u kojem se dijete osjeća da je viđeno i da je kao takvo ok. Držati siguran prostor za dijete znači osjećati sebe u tom trenutku, ali i osjećati dijete. Npr. ako dijete dođe doma i počne vikati da mrzi učiteljicu umjesto da mu kažete: "Nemoj to govoriti, mržnja nije dobra." (jer tada negirate njegove osjećaj i šaljete poruku da nije dobro) recite: "Vidim da si jako ljut(a) na nju." (zrcalite mu ono kako se zaista osjeća).
- I za kraj djeca kao i odrasli žele biti viđeni i prihvaćeni. Samim time što možemo razgovarati o osjećajima je u većini slučajeva dovoljno da afekt koji emocije nose splasne. Potiskivanjem i negiranjem emocija kao i potrebe koju oni nose sa sobom u stvari potiskujemo i negiramo sebe.