Kratki tečaj vjetronauka u pravilu je rezerviran za roditelje koji su najčešće u društvu etiketirani kao bogohuligani. A jedan tečaj vjetronauka izgleda vam otprilike ovako.
Počinje već pri izlasku iz škole, još dok se vrata za vama nisu stigla zalupiti. Uglavnom se sastoji od niza pitanja na koja se i nema bogznašto odgovoriti jer su ujedno i zaključci. Pokretač takvih pitanja obično su učenja druge djece koja pohađaju vjeronauk te ponekad pod odmorom raspačavaju evanđelje.
I tako vam je jednog popodneva moj mali vjetronautičar, radi zaštite identiteta zvat ćemo ga mali M, baš poput pravog vjetroučitelja, krenuo provjetravati i moje i svoje spoznaje o božanskim poslićima.
- Tata... Moj prijatelj Ž (zaštita identiteta implementirana!) kaže da je kad spomeneš boga to uvreda za njega! Pa kako da ga onda zovem ako ne smijem reći - bog? Pa što da kažem kad se on tako zove?
- Pa ne smiješ ga spomenuti... - uzalud sam pokušavao smisliti neki lukavi odgovor. - Uostalom, nije li ga tvoj vjerni(k) prijatelj Ž spomenuo dok ti je pojašnjavao da ga ne smiješ spominjati?
Iskreni vjetronaučnik nema strpljenja pričekati da iščeprkate neki, kakav-takav odgovor. On već u loncu kuha novo pitanje. Namršten i već vidno iznerviran, mali M postavlja mi sljedeću zagonetku:
- Tata... Moj prijatelj Ž isto kaže da je bog na nebu! Pa kako ga ja onda nikad nisam vidio iz aviona?!
Opet sam se morao upinjati kako bih iznjedrio nešto vrckasto.
- Pa vidiš, mali moj M, ima mnoštvo ljudi koji tvrde da je bog velik. U tom slučaju imaš pravo, da jest toliko velik, stvarno bi se trebao vidjeti iz aviona...
No klimaks vjetronauka tek me čekao. Mali M krenuo je raspižđonom na mene.
- Tata... Moj prijatelj Ž kaže kako je bog svemoguć, da on sve može... I još mi kaže da je bog besmrtan! Pa kako onda bog sve može kad ne može umrijeti?!
E fućkaj ga sad, moj dragi mali M, pomislio sam, to samo bog zna...