U konkretnom slučaju, nedostaje propis po kojem kada sam za volanom ne bih smio imati Maka u vozilu. S promilčekom i kusur u krvožilnom sustavu, s pljugicom u desnoj ruci i mobitelom na lijevom uhu, manja sam opasnost u prometu nego kad imam Maka na stražnjem sjedištu.
A nevolja počinje već na vratima. Mak u auto upada kao akcijski junak u leglo krimosa s kojima se kani obračunati – panterskim skokom s obje noge na vozačko ili suvozačko sjedište i prebacivanjem svog gipkog tijela preko naslona kako bi potrbuške završio na stražnjem, čime me dovodi u predinfarktno stanje. Složit ćete se da je to situacija u kojoj je osoba spremnija za vožnju bolničkim nego osobnim kolima.
Autotortura
Sam sam si kriv za ovakav start s obje noge koji u najmanju ruku zaslužuje kazeni udarac, no baš kao nogometni suci, sklon sam previdjeti očiti prekršaj. Dok sam vozio dvadesetak godina staru fiestu koju su u jednom komadu držali tek šaraf ili dva, prečesto sam znao zažmiriti na takve ispade (čitaj: upade). No danas, kad vozim novi, deset godina stari punto, ovo je izravan napad na moje srce, objava rata mojim živcima. Jer nećemo još ni ispuzati iz dvorišta, a Mak će se zavaliti kao šerif na Divljem zapadu.
Samo što mu noge neće biti na stolu nego za mojim vratom. Ako me neće kvrckati po ušima, tabanat će po mojem sjedalu i izazivati potrese, od bubrega do mozga. A i naslon će nakon pet nepunih minuta izgledati kao pod Tvornice nakon koncerta Brkova.
Da se razumijemo, nisam automobilski čistunac. Barem nisam bio.
Na haubi svih svojih automobila nikad nisam jeo gablec niti igrao šah, pa su se na njima, između dva pranja, vjerojatno mogli pronaći izmeti svih vrsta gradskih ptica. I to fosilizirani. Nije me smetalo. U pepeljari (a i izvan nje) količina pepela često bi nadmašivala onu koja je zatrpala Pompeje. Prilikom pražnjenja morao sam paziti da to činim u dane kad nema vjetra kako ne bih ugrozio zračni promet.
Uglavnom, auto mi je oduvijek služio da me vozi od točke A do točke B, a ne od praonice do praonice.
Svi auti koje sam dosad vozio, spominjali su se još u Bibliji. No Punto, tek nešto stariji od Maka, druga je (sveta!) priča. Jednostavno podivljam. A kad podivljam, vičem. A kad zaurličem, Mak samo kaže:
- A oprosti, tata...
I ja se jednostavno smirim. A kad se smirim, zaboravim provjeriti je li Mak vezan. Dok se meni upali lampica, već smo barem tri semafora daleko od kuće.
- Mak – pitam panično kao da je sam čin nevezanja poguban, - jesi se ti vezao?
- Mhhmmahha – umjesto artikuliranog odgovora dobivam iz pozadine neartikulirane zvukove koje moje srce prevodi kao "da", iako razum vrišti "ne".
Nakon tri križanja (više ne govorim o raskršćima!), tlak mi skače na sto, a brzinomjer na sto i dvadeset.
Nešto kasnije, otprilike tri križanja dalje, vrag mi ne da mira. Okrećem se i provjeravam. Jedino za što je Mak vezan je tablet. Ruke su mu vezane za uređaj, oči naprosto prikovane za Minecraft, Pixel Gun ili što već igra. Ali je sigurnosni pojas nedirnut.
- Mak! Da si se istog trena vezao ili ću ti od tableta napraviti tabletić!
- Evo, evo... – odgovara mi sav narogušen jer će ga posezanje za remenom koštati nekoliko dragocjenih sekundi u virtualnim svjetovima.
Dok se njegova ruka na jedvite jade diže prema remenu, ja shvaćam da, okrenut Maku, cijelo vrijeme vozim instinktivno, napamet pa se brže bolje pokušavam ponovo usredotočiti na promet kako ne bih doživio sudbinu koja me u pravilu zadesi kad igram Need for Speed, a to je da me iz skršenog vozila izvlači policija.
Bitnije stvari u (digitalnom) životu
No uzalud mi trud, vozači... Moje su oči na retrovizoru, ali ne zato da bih provjerio sve žive kutove i onaj jedan mrtvi. Provjeravam je li dijete vezano. Naravno da nije. Čim sam se ja okrenuo vožnji, čarolija je prestala. Ruka mu je naglo omlohavjela i izgubila moment sile koji ju je trebao odvesti prema pojasu. Vratila se na tablet kako bi, najvjerojatnije, spasila život u nekoj igrici koju sam prekinuo svojim zanovijetanjem.
- Mak! Mak! Mak!
Nije da nisam probao s edukacijom začinjenom s malo zastrašivanja.
Obično upali iz treće. I to samo ako poderem glasnice. No posljedica toga je što ja više ne znam gdje sam i kuda idem. Više sam puta tijekom vožnje znao razvezati o crash test dummies, o pojasu koji može spasiti život, na koncu konca, o pojasu koji ću morati gadno stegnuti ukoliko me policija ukeba s raspojasanim djetetom na zadnjem sjedištu. Mak bi ili u pola priče zaspao ili bi pak nonšalantno izjavio:
- Oprosti, tata... Nisam te baš slušao.
Još je gore kad vozim još i nekog Makovog prijatelja. Iako se radi o tek dva djeteta, to je gore nego voziti hordu pijanih navijača dva najhrvatskija kluba. U istom kavezu. Istina, tada se vrlo često odmah late pojaseva. Ali samo kako bi ih jedan drugome omotali oko vrata. Moram se koncentrirati na vožnju, a otraga mi bjesni rat svjetova. Nemoćan sam. Ne mogu čak niti iz kože iskočiti. Jeftin auto, sjedala nisu kožna.
Tada zapadnem u letargiju iz koje bi me trgnule jedino tri ljute. Ne, ne mislim na mame koje me poprijeko gledaju iz drugih automobila i vrte glavama jer ne znam izaći na kraj s djetetom ili dva. Morate se složiti da je to trenutak u kojem bi pametnije bilo biti za šankom nego za volanom.
Kad je o sigurnosnom pojasu riječ, što nas veže – barem u vožnji - to nas razdvaja.
Zato, ako vidite bijeli punto i čujete trubu, znajte da sam to samo ja. Ja kako Maku trubim uzalud.