Kad ja vrisnem 'idem na godišnji odmor', Mak usklikne 'idemo na more' iako obojica znamo da niti jedno niti drugo nije sasvim točno. Jer kad Mak misli more, to znači da idemo u našu kućicu na jezeru (koja, istine radi, nije daleko od mora). Kad pak ja izustim godišnji odmor, istine radi, to je zapravo tek eufemizam za iscrpljujuću utrku s vremenom (jer treba uhvatiti rokove) i naporan rad moždanih mišića (jer treba napisati tekstove i kolumne).
Za rad, podrazumijeva se, potreban mi je mir. A mir i Mak su kao noć i dan - jedno isključuje drugo.
Jutra provodimo uz jezero, a uz jezero, nažalost, pored trske i šaša nisu nikli i Makovi vršnjaci koji bi ga uvukli u igru i odvukli od mene. Tako da sam mu, barem do podneva, glavna igračka ja.
Zabavni centar pažnje. Poslije podne destinacija nam je obližnji Gradac, selimo na more. Tamo sve vrvi od Makovih rođaka i prijatelja. Naizgled, problem je riješen, nisam u fokusu. Njegovi prijatelji su tu. More je tu. Aqua-parkovi su tu. Mogućnosti su tu. No i ja sam tu. Sve je tu izuzev mira. On je ostao na jezeru.
Dok on hvata pauka, ja hvatam maglu
Nađe si Mak uz jezero katkad i zamjenskog prijatelja. Recimo, pauka koji je ispleo mrežu u kutku prozora. I odmah mu da ime. Jer bezimen može biti junak, ali ne i prijatelj. Dok on okom hvata pauka Peru, ja skokom hvatam maglu, koristim trenutak Makove nepažnje, časak kad mu nisam na radaru. Kad je riječ o igrama na sreću nesretnik sam od malena i u pravilu dobijem šipak, ali možda sam ovoga puta, mislim si, ipak udahnuo mrvu sreće pa dobijem, barem na vremenu. Otrčim po laptop, naoružam se kablovima, grozničavo pokušavam podesiti mrežu...
- Tata - viče Mak, - Pero nema ništa u mreži! Moramo mu naći nešto za jesti! Vidi koliko mrava... Moraš mi pomoći da ih ulovimo!
Dok mravi upadaju u paukovu, ja se i opet koprcam u Makovoj mreži. Mirim se sa sudbinom - lakše ću do petnaest minuta slave nego do pet minuta mira...
Preostaje mi noć, kažete? Razočarat ću vas. Iscrpljen od cjelodnevnog nerada, oči sklapam prije nego što stignem sklopiti primirje s Makom.
Visoka cijena mira
I tako iz godine u godinu, iz godišnjeg odmora u godišnji odmor.
No, ove mi je godine, par dana prije polaska prema Jadranu, dok sam brisao rijetka zrnca prašine s novog playstationa, sinula ideja koja bi me mogla riješiti i muka i Maka. Ako baš hoćete, dvije muhe jednim udarcem. Jednim proplamsajem roditeljske dovitljivosti.
- Mak - upitah ga umilno i prepredeno, - a što kažeš da ponesemo plejku na more?
- Da, tata, da! Može, može!
Nije Mak ovisan o playstationu kao njegov stari o duhanu. S konzole ga se može skinuti relativno lako. Ali isto se tako može reći da u njoj i uživa kao i njegov stari u... Ups, nezdrave navike ipak moraju ostati iza zatvorenih usta. A i to uživanje playstationa za moj bi pakleni plan trebalo biti sasvim dostatno.
Nabavio sam polovni monitor visoke rezolucije i ne baš niske cijene (u kućici na jezeru nema televizora koji bi bio u stanju ostvariti stabilnu i sretnu vezu s moćnom igračkom). Nabavio sam i par novih igrica kao dodatnu privlačnu silu koja bi Maka trebala držati vezanog za bežični kontroler.
Iako kažu da mir nema cijenu, moram priznati da mi je novčanik ozbiljno smršavio. Bio sam ipak uvjeren da će se na koncu sve isplatiti. Samopouzdanje mi je podigla i bonus spoznaja da sam udarcem kojim sam sredio Maka i muku, opalio i treću muhu.
Prvo konzolarno predstavništvo na Jadranu
Naime, operacija 'Svijet playstationa za svijet mira' donijela je neočekivano rješenje još jedne moje brige - kako otići negdje na dva tjedna, a ne ponijeti odjeće i obuće za dvije godine izbivanja kao što u pravilu činim. Kad sam potrpao sve dijelove, kontrolere, monitor, playstation, produžne kablove i kojekakve adaptere, pored Makovih stvari, jedva da mi je u prtljažniku ostalo mjesta za doslovno par čarapa, par gaća (od toga barem pola kupaćih!), par majica, tenisice (mjesta je bilo jedva za par!), kratke hlačice i četkicu za zube. Kul. Znači, može se.
Pjevušio sam Belanov evergreen na svoj način, Sony Day, plejka danas dolazi iz Zagreba, poletno, samouvjereno, sretno, cijelim putem... Čuo me svaki gradić, svako selo, zadnji zaselak kroz koji smo prošli starom cestom prema moru zvonio je od moje razdraganosti. Možda bolje da me nisu čuli jer... Ne treba napominjati da sam pjevao bez sluha i - kudikamo bitnije - pravio račun bez fiskalne blagajne.
Kad smo nakon osmosatne vožnje napokon stigli, tradicionalni i krajnje nužni prvi korak, sređivanje kuće nakon jednogodišnje zapuštenosti, gurnuo sam u drugi plan. Onaj je genijalni imao prednost pa sam se omotao kablovima, zatrpao uređajima visoke tehnologije i žustro prionuo otvaranju prvog pravog konzolarnog predstavništva u jednoj spavaćoj sobi na jadranskoj obali.
Za manje od sata soba je izgledala poput NASA-ina centra za svemirske letove. Tehnološki, bili smo u stanju bez problema izvesti lansiranje shuttlea s terase. Mamac za Maka bio je u cijelosti operativan.
Bio sam na konju. Kao ban Jelačić. U ranim sam popodnevnim satima izašao na terasu i složio svoj skromni stroj. Maka niotkud. Upalio sam računalo. Maka nigdje. Taman sam ispružio sam ruku prema tipkovnici kako bih mogao zapisati prvu veličanstvenu rečenicu kad me Mak sasjekao... Kao mačem.
Glupo je igrati 'plejku' na moru
- Tata... Ajmo se nešto igrati. Meni je dosadno.
- Pa, sine - rekoh pomalo iznenađen, smušen, zbunjen, - imaš plejku. Idi nešto odigraj dok ja ne završim...
- Ali tata - prozbori Mak krajnje ozbiljno, očito nabijen visokim dozama mudrosti, - stvarno je glupo da igram plejku kad sam na moru...
Nisam završio rečenicu. Sve je bilo džaba. Da, more nam je nadohvat ruke, a jezero pred nosom. Mora da je baš zato moj savršeni plan tako brzo pao u vodu.
Za rad nemam ni trunku vremena. I tako će izgleda biti iz godine u godinu, iz godišnjeg odmora u godišnji odmor.
Uz moje vrijeme koje je i opet u potpunosti u Makovoj milosti, u njegovim rukama, čovjek si mora postaviti logično pitanje: kako... U stvari, KADA sam uopće stigao napisati kolumnu? A mora biti da se to dogodilo negdje u međuvremenu...