To mi je od prvih dana bila omiljena igračka i rasturao sam ga kao beba zvečku. I sam poprilično zaigran, unatoč srednje visokim godinama koje su prikladnije za krizu nego za šizu, obožavam se igrati riječima. Bez lažne skromnosti, mislim da sam svoju prvu riječ s guštom izvrnuo i prije nego što sam prohodao. S prvom djevojkom, naravno. Niste valjda pomislili...
A ime mu je zapravo dala mama. Ja sam imao cijeli telefonski imenik nekih drugih prijedloga i imena.
- Halo? – rekla bi i pogledala me kao da sam okrenuo krivi broj svaki put kada bi spomenuo neko ime (uzalud!).
- Zvat će se Mak!
Imena luda nalazio sam po svojoj glavi svuda. A ona je imala samo taj adut u rukavu. I njime poklopila svaki moj pokušaj proboja. Danas se svojih prijedloga – ma niti najboljega! - više i ne sjećam. Vjerojatno nisu vrijedni spomena.
Mak.
Kratko i jasno.
The Mom Supremacy
Povukao sam se pred mamom krotko, jasno. No prava je sreća što je majčina riječ tada bila jača od mojeg imenobacača. Prije desetak godina, u vrijeme kad je Mak upisan u knjige, ime je bilo relativno rijetko. Sjećam se, malo se tko od poznanika uspio dosjetiti boljeg pitanja od:
- Dali ste mu ime po Maku Dizdaru?
Malo tko mogao je iščeprkati nekog drugog. A i malo je komu prva asocijacija bila crveni cvjetić. Nomen est omen. Dok je Mak ubrzano postajao opijum za mase bližih i daljih rođaka, njegovo je ime postajalo opijum za moju razularenu moždanu masu. Još Mak nije ostavio ni prvi pišani trag u svojoj peleni, a ja sam mu, natežući ga za mekane obraščiće slatke kao knedle, torturu od milja koju mora proći svako voljeno dijete, već tepao:
- Buci, buci... Sada si moj slatki mali makijato, ali budeš li papao, narast ćeš u trenu i biti Big Mak!
Bio je moj prvi i jedini potoMak. Nije nimalo čudno da sam pomaknitao od sreće. O da, malo san maka. Kad je prestao biti manji od makova zrna i porastao dovoljno da me može razvizditi onako kako samo djeca znaju, znao sam mu priprijetiti:
- Mak, ako ne budeš dobar, napravit ću od tebe makovnjaču! A i umak, ako treba!
Ili:
- Bit će makljaže između nas dvojice!
Sve se vraća...
Tjerao sam svoje i uživao. Sada je već, uglavnom, mogao shvatiti što radim, donekle razumjeti moja izvrtanja pa sam svake večeri, dok je on tjerao mak na konac i na sve načine pokušavao izbjeći put u krevet, tjerao Maka na konak. Lako je bilo kad je Makovo ime bilo moja igračka. Mnogo teži trenuci iskrsnuli bi kad bi Mak u dućanu otkrio stvar koja nije, ali mora biti njegova.
Svaki njegov cilj – a u pravilu je svaki bio papreno skupa igračka – prema njegovom je shvaćanju apsolutno opravdavao neodgodivo ulaganje mojih financijskih sredstava.
- Dotući će me taj tvoj makijavelizam... – kukao bih vadeći snop novčanica pred zbunjenom blagajnicom i ozarenim Makom.
Udar na džep, srećom, nije moždani udar. Moja bujica izvrnutih riječi i u najtežim je trenucima nastavila teći. Toliko makinacija svijet još vidio nije. Jezičnih je makinacija već bilo dosta za jedan ozbiljan rječnik. Igrom sudbine (taj put u igri nije bila igra riječi) umjesto rječnika u meni je zakuhala...
Priča.
I kao što slavni Holivuđani dobivaju zvijezdu na pločniku tako je Mak, zvijezda obitelji, zahvaljujući muzama oca razmetnoga riječima, dobio pričicu na webu. Drugu. Treću. Četvrtu i petu.
Sve su se te priče i pričice, malo po malo, pretvorile u kolumne koje danas možete pročitati na blogu Roditeljski sastanak. Ova nova kolumnistčka revolucija, a filmski je – pa i radi dramatičnosti - možemo nazvati "Roditeljski sastanak uzvraća udarac" ili "Povratak Roditeljskog sastanka", nastavak je borbe riječima s Makovim nestašlucima drugim sredstvima priopćavanja. Ono što bi trebalo ostati isto jest nastojanje da to bude kolumna s malo oca, malo sina i... S puno duha. Amen.
Jednostavno nema obrane
Iako nosi cvjetno ime, Mak je vrsta majmunčića koji mi se još uvijek prečesto popne navrh glave. To je vrsta pijavice koja mi siše krv dok ne dobije što želi. No to je i kit ubojica svake depresije koji suvereno vlada morem mojih najljepših uspomena. On je pčelica u čiji je med upala moja sjekira.
On je... Mak.