Sigurno vam je poznat onaj trenutak kad, ničim izazvani, kao da vašom voljom upravlja čovjek-gušter, a ne organ kojemu možemo zahvaliti što ne samo da smo se izdigli iznad svih ostalih vrsta već smo dobar dio njih poslali pod zemlju da se pridruže fosilnim ostacima svojih predaka, dopustite da vam iz usta, kao kukavica iz zidnog sata, izleti najbezumnije pitanje na svijetu:
- E, mali čovječe... Što bi ono, baš ono za stvarno, jako jako želio?
Odmah shvatim da sam si zapaprio čorbu, pa mi u skladu sa situacijom, slušnim hodnicma odjeknu modificirani stihovi Bore Čorbe u vidu molitve:
Neću da ispadne životinja,
ja ne umijem ni s plišanim zmajem,
ja sam ti mentalna sirotinja,
blebnem, a poslije se kajem...
Naravno, ispadne baš i upravo životinja.
- Papigicu!
Papigica, papigica, lete misli ludom glavom... Nije li to ona životinjica koju jednom pustiš iz krletke pa završi kao poslast(pt)ica za ulične mačore jer je neki neupućeni ukućanin, koji nije znao da krila služe za letenje (ne znam, možda je previše puta čuo 'micica, dođi malo tati/mami/baki/dedi sjedni u krilo'), ostavio prozor širom otvoren?
Točka s koje nema povratka
Ali dok ja mislim, Mak se već predomislio.
- Ma ne papigica, ipak ne papigica, radije bih... Hrčka!
Hrčak, hrčak, vrtim misli kao kolut. Nije li to ona čarobna životinjica koju vidiš jednom u životu, u pet shopu, a čim je doneseš kući i smjestiš u njenu nastambu, netragom nestane u hrpi piljevine ili vate kako bi sanjala svoj dvoljetni san?
Dok ja mislim da samo gruntam u sebi, podli izdajica mozak, siva eminencija koja stoji iza svih mojih brzopletih poteza, ove je misli već na (predugom) jeziku servirao Maku.
- Imaš pravo, tata... Onda hoću... Psića!
To je to. Šah-mat. Bolje rečeno, šah-Mak. S ove točke nema više povratka. Možeš samo naprijed. Ravno u jamu koju si sam iskopao. Zato što bi i dijete u meni također željelo psa, ma koliko se moje drugo, odraslo ja, tome protivilo.
Izbor novog člana obitelji
Protivnik jest odrastao, ali nije dorastao malim vragovima (i stvarnim i imaginarnim). Psi su blagotvorni za mentalno i fizičko zdravlje djece, dokazano je. No, je li isto dokazano i za roditelje koji dovedu psa i u inače ludu kuću, nisam siguran. U mnogo toga, zapravo, nisam siguran.
Bavim se računskim operacijama na mozgu, zbrajam plusiće i oduzimam minuse, množim brige i dijelim si packe zbog brzopletosti, no sigurno je samo jedno – Mak i ja već sjedimo za računalom i na stranici azila Dumovec biramo psića.
Mak je izvan sebe od sreće.
- Tata, tata! A hoće li psić biti dio naše obitelji?
- Hoće, hoće. Baš kao i ti. Samo što je tebe donijela roda, a psa... Psa će donijeti tata.
- Tata, ne zezaj – mršti se mališa i otima mi miša iz ruku.
Dok dijete u mom krilu i dijete u meni na fotografijama vide slatke štence, poražen, ali i dalje prisutan duh odrasle, odgovorne osobe, u svakoj nevinoj njuškici i molećivom pogledu vidi mračnu budućnost - grdosiju koja jede tri kile mesa dnevno i polaže pravo (i šape!) na prijestolje, sveto mjesto svih očeva, naslonjač ispred televizora.
Mak obećaje, a ja gladno gutam
Na kraju, izabiremo Piru, šestomjesečno klupko dražesnosti, šareno štene koje na prvi pogled osvaja i Maka i mene.
Slijedi posljednji korak. Dižem Maka iz krila i osovljavam ga na vlastite noge. Treba čvrsto stajati na zemlji. Poput mača sučem prijeki pogled i polažem ga na sina. Tražim da prisegne prije nego što ga proglasim vojvodom od šteneta i kučeta.
A Mak, Mak je kao stranački čelnik u jeku predizborne kampanje – pun je obećanja. Ja sam, s druge strane, poput biračkog tijela gladnog boljeg života – bezrezervno ih gutam.
- Brinut ćeš da Pira ima svježu hranu i frišku vodu?
- Obećavam!
- Vodit ćeš je u šetnju?
- Obećavam, obećavam!
- Čuvat ćeš je i maziti i paziti i zvati je Darkić?
- Obeć... A?!
Uviđam kritičan propust u Makovu razvoju koji ide meni na dušu – 24 sata Nickelodeona dnevno zakinuli su ga za paket legendarnih mikroprovala iz svijeta Looney Tunesa.
Od onih manje važnih stvari, valja spomenuti da sam u ovom presudnom momentu planiranja proširene obitelji, na temeljima drevnih spoznaja, izgradio i obogatio svije(s)t novom univerzalnom mudrošću.
Glupost je, kažu, bezgranična. Roditeljska je naivnost, kažem, beskonačna.
Nahranio je Mak Piru, nema se što reći. Dao joj je vode, nema se što prigovoriti. Izveo ju je u šetnju, da bih riječ rekao. Osim što je sve navedeno učinio jednom.
A onda cijelu brigu oko psića prepustio najbližoj rodbini. Odmah me preplavio prosvjetljujući sjaj još jedne mudrosti, izgrađene na osnovama drevnih spoznaja.
Jedini ugrizi su ugrizi zadovoljstva
Na mladima svijet ostaje. A (na) starcima ostaje pas.
Ipak, moram priznati da nisam bio niti ljut niti posebno razočaran - Pira i Mak kliknuli su od prve. Ako ništa drugo, iako je odmah zanemario njezine fiziološke potrebe, Mak je neumorno vodio brigu o njenom duhu – igrao se s njom od zore do sumraka, jahao po njoj, natezao je, grlio je i ljubio, jurcao s njom po stanu uzduž i poprijeko, bacao se na pod i puštao da ga psetance navlači kao kakvu krpu... Tolerancija na pretjerivanje bila je obostrana. Stan je odjekivao od radosnih krikova i veselog laveža. A tako je i danas.
I još nešto. Danas, skoro dvije godine kasnije, Maku se sve češće zalomi da je nahrani, da je sam samcat izvede u šetnju, pa čak i pokupi kakicu s travnjaka.
Jedini problem s potonjim, skupljanjem psećeg izmeta, financijsko-ekološke je prirode – da bi pokupio stotinjak grama rasutog Pirinog tereta koji mu se, priznaje, malo gadi, Mak potroši najmanje pedeset vrećica. Pa vi računajte.
Kad smo već došli do računanja, do svođenja računa, veseli me spoznaja izgrađena na osobnom iskustvu - na Maka se danas može računati. Obećanja su, očito, poput pravde. Spora, ali dostižna. Poput kredita s odgodom vraćanja. Banke znaju da vrijedi čekati. A sad znam i ja.
Ako ikako možete, nabavite psića. I ne bojite se ugriza. Vjerujte na riječ, svaki do sada bio je - ugriz zadovoljstva.