O ovome se šuti:

Kad se roditelji moraju bojati vlastitog djeteta...

Kad se kaže “nasilje u obitelji” obično se misli na agresivne roditelje i dijete kao žrtvu. Ali upravo zastrašujući je broj obrnutih slučajeva: kad djeca maltretiraju svoje roditelje koji obično o tome šute - iz srama, piše Amelie Richter za Deutsche Welle.

 

Martina zapravo više ne želi niti vidjeti taj SMS, ali ga jednostavno ne može obrisati, jer, konačno, poslao joj ga je njezin sin. I to iako je prepun psovki i prijetnji.

"Kad to čitam, istovremeno me oblijeva hladnoća i vrućica", kaže 50-godišnjakinja sa zapada Njemačke. Niti ona, niti bilo tko u ovim obiteljskim dramama ne želi da im se objavi pravo ime: previše je srama.

 

Scena koja se ne zaboravlja

Njen sin sad živi u popravnom domu nakon što je na vlastitu majku krenuo i s palicom za bejzbol. Ali ni iz doma je ne ostavlja na miru.

Mediji su puni napisa o roditeljima koji zlostavljaju svoju djecu. Ali jedva da ima napisa o djeci koja psihički i fizički zlostavljaju roditelje i to daleko prije nego što postanu punoljetna. Stručnjaci procjenjuju da u oko 10 do 16% obitelji djeca maltretiraju svoje roditelje. Ponegdje samo ponekad, ponegdje redovito.

I tu se ne radi samo o djeci koja u pubertetu "otkrivaju" inat i protive se svemu što im se kaže, nego i o starijoj djeci.

 

Gdje je sve krenulo krivo...

Teško je reći pravu brojku jer se mnogi roditelji srame uopće ikome reći što se dešava. A istovremeno misle i da su jedini na čitavom svijetu koje muči taj problem. Zato je rijetkost, ali i izuzetno dobro da je Martina i javno spremna o tome govoriti - pa neka je i pod izmišljenim imenom.

S njenim sinom već je i prije bilo problema. Markirao je u školi, počeo je eksperimentirati i s drogama. Već sa 16 je i kod kuće zahtijevao da svi slijede pravila koje je postavljao. Na zidu dnevne sobe vise slike obitelji s odmora i vjenčanja jedne od četiri starije kćerke - s njima nikada nije bilo problema. Zato se i majka uvijek iznova pitala - što je učinila krivo sa sinom.

Tek iz trećeg pokušaja "pokucala je na vrata" uredu za skrb djece i mladeži. Kako majka kaže, to nije bila velika pomoć. Savjetovali su joj da mu, ako se ne želi ujutro ustati za školu, prolije čašu vode po licu. Ili da ga "puste", da mu ne daju jesti, a ni novac. Konačno, i da ga izbace iz kuće. 

"Pa kako da to učinim? On je još uvijek moje dijete", kaže Martina. Vrhunac se dogodio jedne večeri kad je sin došao kući pod utjecajem nekakve droge, majka nema pojma kakve. Kod kuće je bio i službenik ureda za skrb djece i mladeži, ali kad je vidio da se sa sinom te večeri neće moći uopće razgovarati, otišao je. Majci Martini i ocu on to nikako nije mogao oprostiti: njemu je poručio neka crkne i odnekuda je izvukao palicu za bejzbol kojom je krenuo na majku.

 

Nikad nisu roditelji sami krivi

"Ne znam odakle mu to uopće", kaže majka. No i otac je stao pred sina tako da je sve završilo samo s još mnogo psovki i prijetnji, a sin je otišao iz kuće. Dan kasnije ga je uhitila policija, sad je to već konkretno kazneno djelo hladnim oružjem. Od onda ga više nije vidjela, nego samo ponekad prima SMS-ove. Pune prijetnji i uvreda.

"Možda sam zakazala kod njega", kaže majka dok s mukom guši suze.

"Ostali su svi dobro odgojeni. Ali kod njega… Nemam pojma, što sam tu učinila pogrešno."

"Oboje smo zakazali", tješi je suprug.

Foto: iStock

Psihijatar za djecu i mladež Wilhelm Rotthaus tvrdi: "Roditelji nikad nisu jedini i jednostrani problem za svoju djecu. Ali moguće je da stvaraju nepovoljne okolnosti za njihov razvoj", kaže stručnjak koji je vodio odjel dječje psihijatrije u Viersenu.

Njemačka ima drastične zakone za zaštitu djece i malodobnika. Nikome nije baš pametno u ovoj zemlji svojeg mališana lupiti po stražnjici čak i kada radi gluposti. Naime, velika je mogućnost da netko od prolaznika u tom slučaju pozove policiju. Zato je i ovaj psihijatar bio zatečen velikim brojem slučajeva maltretiranja roditelja.

"Ima puno više slučajeva nego što je poznato. Ali i međunarodne procjene govore kako u oko 10% obitelji dolazi do takvih ponašanja", kaže Rotthaus.

 

Na stotine tisuće slučajeva

Ako se uzme da u ovoj zemlji ima oko 8 milijuna obitelji sa malodobnom djecom, onda možda ima i na stotine tisuća takvih slučajeva. Kod bogatih i siromašnih, obrazovanih i neobrazovanih… Stručnjaci isto tako tvrde da su do 14. godine nasilju skloni i dječaci i djevojčice, nakon toga je ipak više dječaka.

"Posebno se dobro sjećam jedne majke koja mi je rekla za svoju kćerku kako nije lijepo da ponekad digne ruku na nju, ali kako je 'upravo užasno s kakvim se prijezirom odnosi prema meni'.

Nasilnost djece često je iznenađenje i za roditelje i za djecu jer se na taj način krše postojeće norme u obitelji. Ali to se osobito događa u obiteljima gdje i sami roditelji imaju neke slabosti - psihičke ili fizičke, i to onda vodi do preokreta u hijerarhiji.

"Dijete postaje šef u obitelji", kaže psihijatar i dodaje da je to zapravo previše odgovornosti i zadaća i za samo dijete.

"Ali ta je uloga previše privlačna tako da je se nerado odriču."

 

Bila je nemoćna pred njim

S druge strane su dječaci kao što je Tobias. To je izmišljeno ime za četrnaestogodišnjaka koji sada sjedi u svojoj sobi u kući za život pod posebnom skrbi na istoku Njemačke. Soba je uređena vrlo skromno: jedan plavi krevet i jedan crveni ormarić pored njega. I stol na kojem je fotografija Tobiasa s majkom i mlađom sestrom.

"Stalno smo se svađali, poludio sam i rekao sam joj da više nemam volje stalno slušati ono što mi govori. Rekao sam joj da mi više nema što naređivati", kaže Tobias. Tvrdi kako je nikad nije tukao, ali joj jest prijetio. "Moja majka je bila nemoćna pred mnom."

Od početka godine živi u domu s mladima slične sudbine. Njihove priče zvuče gotovo identično: loše društvo, droge, nisu imali volje nizašto, problemi i s policijom. Marcel ima 13 godina i potukao se s novim dečkom svoje majke koja ga je odgajala bez oca. Sad i on živi u ovom domu gdje vladaju stroga pravila, gotovo kao u vojsci. Škola i učenje tu su prioritet i glavna obaveza. Ako je izvršavaju, tada u slobodno vrijeme mogu izaći u vrt, otići na pecanje ili pogledati film.

Foto: iStock

Što je bilo krivo u njihovim obiteljima? Mladima je to vrlo teško reći. Premalo pravila?

"Pa moram reći da sam radio mnogo gluposti za koje nikad nisam bio kažnjen", priznaje Tobias.

Pedagog koji prati njihov razvoj objašnjava da nije lako pronaći pravi odgovor na to pitanje kao i da nije pitanje jesu li ta djeca u roditeljskom domu imala previše ili premalo pravila.

"Njihovo ponašanje često nije bilo ciljano nasilje, nego prije čin dvojbe i očaja".

 

Ima li nade?

Ako se vide suze majke, gotovo je apsurdno što nam i psihijatar Rotthaus objašnjava da su i djeca u pravilu podjednako nesretna - i Tobias ima sliku svoje mame na stolu.

"Na primjer, imao sam jednu djevojčicu koja mi je stalno govorila kako je nesretna što se svađa s mamom i kako bi voljela to promijeniti. Međutim, kada su roditelji došli na zajedničku terapiju, u tren oka su se svi 'vratili u svoje rovove' i kćer je odmah nastavila s vrijeđanjem i ponižavanjem roditelja."

Što onda učiniti? Psihijatar jedino može savjetovati kako roditeljima ne pomaže puno "gutati" sve što im se čini i nadati se da će se dijete "opametiti". Nakon određene mjere, važan prvi korak je svakako potražiti stručnu pomoć. Inače će sukob prije eskalirati nego što će se smiriti.

"Kad se roditelji uspiju natjerati da posjete savjetovalište i nakon toga kažu kako se 'moraju postaviti granice', tek se tada počinje razvijati odnos."

Tako je i kod Martine. Još uvijek roni suze kad se sjeti svog sina, ali on je u popravnom domu i šalje joj SMS-ove. Zasad još s prijetnjama i psovkama, ali i njemu mora biti jasno da tako to - ne ide.

 

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Možda će vas zanimati i ovo