Probudila sam se u bolničkoj sobi, sjećam se još kroz maglu, a oko mene je bila hrpa ljudi. Mama, tata, bake, djedovi, sestre, liječnici... Nisam čula o čemu su pričali, ali njihov žamor mogu čuti još i danas kad mi se ta slika uvuče u snove.
"Za nekoliko mjeseci opet će sve biti kao prije." na odlasku iz sobe šapnuo mi je doktor.
Epizoda je to iz djetinjstva koje se maglovito sjećam. Bila sam na operaciji kralježnice nakon prometne nesreće zbog koje i danas na leđima nosim ogroman ožiljak. Proteže se gotovo od vrata do trtične kosti, a skrivala sam ga od tuđih pogleda više od tri desetljeća.
Svaki moj muškarac u trenutku intime znao je prstima prelaziti po njemu nježno ga milujući.
Čula sam od njih svakakve komentare, od toga kako sam im zbog njega draža, do glupih pitanja kao što su zašto ne bih napravila tetovažu kojom ću ga prekriti.
Otkako sam se odselila od Gospodina, često ga gledam u ogledalu. Ali ne onako površno kako sam znala ranijih godina. Sada se baš ulovim kako ga promatram u cjelini. Nekad sam, naime, vidjela samo njega, veliku brazdu zbog koje sam uvijek na plaži birala osamljena mjesta, a u trgovini okretala glavu od haljina i bluza s otvorenim leđima. Zbog njega sam uvijek puštala i kosu. Sada, nakon toliko godina, napokon vidim cijela svoja leđa. Znam da možda zvuči suludo, ali to je nešto što moje oči ili um doista nisu znali činiti prije.
A onda sam, kao prstom sudbine, otvarajući Instagram nedavno naletjela na profil jedne Tunižanke. Tamnoputa je to 27-godišnja djevojka predivnih crta lica i model. Ona nema nogu. Cijelu desnu nogu. Ali rijetke su fotografije na kojima to nije vidljivo. Upravo me Mama Cax, tako se naziva iako joj je pravo ime Cacsmy Brutus, potaknula da napokon razmislim o svom ožiljku i razlozima zašto ga toliko dugo skrivam.
Ne znam jeste li ikada imali priliku razmišljati o sebi na način kako ja to činim posljednjih dana, ali pretpostavljam da niste, jer to u braku nisam činila ni ja s obzirom na to da nikada nisam imala vremena za sebe. Mi nismo imali djecu da bih se njima posvetila, ali kućanski poslovi, posao koji se ponekad morao odraditi i od kuće, Gospodin, pas, obitelj i prijatelji... sve to uzimalo mi je vrijeme. Ali, ne, ne žalim se, jer bilo je tu više lijepih trenutaka nego onih ružnih, ali svejedno se nisam mogla posvetiti sebi. A tek sada shvaćam koliko mi je to bilo potrebno.
Stoga sam odlučila da ću iskoristiti vrijeme samačkog života kako bih, kako se to danas lijepo kaže, poradila malo na sebi.
I tako je krenula moja avantura zbog koje sam danas sretnija.
Odavno znam kako sam karakterno jaka i često vrlo teška. Samopouzdana sam, vrckava, ali duboko u sebi i vrlo nježna. Bilo je situacija, kao ona s Njegovim preljubom, kada sam znala iznenaditi samu sebe zbog silne snage koju posjedujem, a koje očito nisam bila svjesna. A opet, bilo je i situacija kada bih se topila kao maslac na ljetnom suncu, a da si to samo trenutak prije ne bih mogla priznati.
Eto, takva sam ja, uglavnom jaka i hladna na van, a nježna i ranjiva iznutra. Baš kao i većina žena koje poznajem.
Promatram svoj ožiljak i pitam se zašto ga skrivam. I kako god okrenem, zapravo nemam pojma.
Je li mi ružan? Pa, više i nije. Jesam li vidjela i gore stvari? Jesam. Da li mi nosi ružna sjećanja? Zapravo i ne. - redaju se i pitanja i odgovori u mojoj glavi.
I onda sam odlučila. Odjenula sam se i krenula u shopping. Neću vam reći koliko sam potrošila, ni što sam sve kupila jer, priznajem, ulovilo me je ludilo kakvom inače nisam sklona, ali recimo da sam pošteno osvježila garderobu.
Istu večer "uronila" sam u krevet u spavaćici otvorenih leđa i osjećala sam se fenomenalno. Ozbiljno! Ne pretjerujem.
Tjedan iza te noći, redala sam bluze i majice koje su dijelom otkrivale moj ožiljak i barem desetak puta ispričala znatiželjnicima kako sam ga "zaradila".
A onda, sjećate se poziva mog Gospodina od prije tjedan dana? E pa, dogovorili smo "dejt". Za tu sam prigodu odjenula haljinu rezanu nisko na leđima. Kada mi je pridržavao kaput dok sam ga skidala, nije mogao skriti iznenađenje onime što vidi.
- Petra!? Izgledaš prekrasno. - rekao je. - Nisam mislio da ćeš ikada imati hrabrosti za ovakvu haljinu. Iako ja nikada nisam vidio razlog zašto bi skrivala ožiljak.
Doista, pomislila sam, zašto bih ga skrivala? Zašto sam ga skrivala? Nisu li ožiljci svjedoci našeg života, naše hrabrosti, iskustva... Oni nisu nešto čega bismo se trebali sramiti. Ili ipak? Ne, odbijam se s time složiti, jer to bi značilo da bi ih trebale skrivati i žene koje su preživjele rak dojke, naši u ratu ranjeni branitelji, vatrogasci i drugi ljudi koji su ostali bez prsta, oka ili noge... Toliko je životnih situacija koje na nama mogu ostaviti vidljive ožiljke, ali nekako, nakon što sam se i sama oslobodila i ohrabrila, vjerujem kako ih moramo pustiti "da pričaju priču".
Zato, nosite svoje ožiljke poput dijamanata, kako kaže Mama Cax, ja svoj hoću...