Važnost tijela u psihoterapiji

Iza svake nelagode u tijelu, pa i kronične boli, najčešće se krije emocionalna trauma - zašto?

Često samo razgovor u terapiji može biti limitirajući jer naš mentalni aparat može biti prejak da dođemo do osjećaja. Upravo pristup kroz tijelo nudi oslobođenje.

Piše: Tomislav Senečić, tjelesno orijentirani terapeut EABP i i osnivač Centra za integrativni razvoj • cir.hr


Među brojnim legitimnim i priznatim psihoterapijskim pravcima nalazi se tjelesno orijentirana psihoterapija. Radi se o terapijskom pristupu koji osim standardnih psihoterapijskih principa u svojoj metodologiji uključuje rad i pristup kroz tijelo.

Sama povijest tjelesno orijentiranog pristupa u psihoterapijske svrhe počinje davno u prvoj polovici 20 stoljeća. Njen utemeljitelj bio je Wilhelm Reich, osnivač vegetoterapije i jedan od začetnika seksualne revolucije i teorije seksualne ekonomije.

Dok je radio s ljudima u svojoj psihoterapijskoj praksi Reich je primijetio da ljudi sa sličnom tjelesnom konstitucijom prijavljuju i slične emocionalne probleme.

 

To ga je ponukalo da istražuje dalje i temeljem svojih opažanja iznio je prvu analizu karaktera temeljenu na načinu koji je osoba psihološki organizirana i kako se tjelesna struktura uklapa u cijelu sliku.


Daljnja istraživanja

Njegovi učenici Alexander Lowen i John Pierrakos nastavili su dalje u istraživanju povezanosti utjecaja vanjskih faktora na naš psihoseksualni razvoj i formacije našeg tijela. Iz tih istraživanja razvila su se dva najznačajnija terapijska pravca, Bioenergetika i Core Energetics.

Od 80-tih godina prošlog stoljeća pa do danas tjelesno orijentirana psihoterapija bilježi sve veću popularnost i nalazi se na listi međunarodno priznatih psihoterapijskih pravaca.

Glavni je cilj tjelesno orijentiranog pristupa otvoriti što veći protok u tijelu. U ovom, ali ne samo ovom pristupu, protočnost je povezana s našim kapacitetom za doživljavanje svojih osjećaja. Temelj psihološkog i emocionalnog zdravlja leži upravo u našoj sposobnosti da izdržimo najsnažnije i najneugodnije osjećaje. Upravo psihološka problematika s kojom se susrećemo najčešće je povezana s potiskivanjem i nemogućnošću susretanja s osjećajima koji su nam neugodni, pogotovo ako iza njih stoji traumatsko iskustvo. Ako smo bili izloženi traumatskim iskustvima kroz svoje razvojne faze, prirodno je da ćemo se braniti tako da te osjećaje više ne želimo doživjeti; guramo ih izvan naše svijesti i taj dio našeg iskustva odlazi u područje nesvjesnog. U našem sistemu stvara se konflikt između obrambenog svjesnog ega (potiskivača) i nesvjesnih sila (Sjena, Id). Rezultat tog našeg unutarnjeg sukoba jest neuroza, blaže psihičko oboljenje za koje ne postoji jasan organski uzrok već nastaje kao posljedica potiskivanja. Simptomi mogu biti anksioznost, napadi panike, razni oblici fobija, depresija i neki oblici seksualne problematike.


'Mišićni oklop'

Bitno je za razumjeti da u cijelom tom procesu unutarnje borbe u svrhu kontrole neugodnih osjećaje sudjeluje i naše tijelo. Protočnost znači mogućnost da osjećamo više što često može biti neugodno pa iz tog razloga zaustavljamo taj protok kako bi manje bili izloženi neugodnim osjećajima. Naš sistem se brani i formira obranu iz koje kasnije oblikujemo specifičan karakter.

Naše tijelo sudjeluje tako da stvara tzv. mišićni oklop. Tijelo iz tog razloga postaje kruto, ukočeno, i stvaramo neki oblik rigiditeta. U gorem slučaju odvajamo se od vlastitog tijela tako da ga više niti ne osjećamo. To znači da smo na nekoj razini emocionalno otupjeli. Posljedica toga je da gubimo kapacitet za užitak, život postaje patnja i polako klizimo u depresiju. Rezultat cijelog ovog procesa je duboki osjećaj umora. Držati pod kontrolom svu silu osjećaja i sila iz nesvjesnog je izrazito iscrpljujuće. Naš prirodni energetski potencijal slabi i može doći do pada imuniteta.

Wilhelm Reich je tvrdio da prosječna osoba do svoje 27 godine života funkcionira na svega 20-30 posto svog stvarnog životnog potencijala. Vjerovao je da kao ljudska bića imamo dovoljno energije za sve aktivnosti i izazove koje susrećemo kroz život ako smo u kontaktu sa svojim osjećajima, odnosno ako smo protočni.

Kako bismo još bolje približili o čemu se ovdje radi bitno je napomenuti da sve što psiha ne uspije "proraditi" tijelo će preuzeti na sebe. To je najjednostavnija definicija psihosomatike.

Iza svake nelagode u tijelu, pa i kronične boli ako nije uzrokovana mehaničkom povredom najčešće se nalazi emocionalna bol.

U tjelesno orijentiranoj psihoterapiji rad s klijentom uključuje i rad s tijelom. To znači da postoje vježbe i stresni položaji koji aktiviraju i pojačavaju protok kako bi se  potisnuti osjećaj mogao osloboditi. Osoba proživljava bol od koje je dugo bila zarobljena u sistemu i ima priliku taj dio sebe integrirati. S obzirom na to da je sada odrasla i da je izgradila dovoljno resursa ti osjećaji nisu više prijetnja integritetu i zdravlju te osobe.


Uvjet za uspješnu terapiju

Bitno je naglasiti da je za to potreban ozbiljan terapijski rad. Ako forsiramo otvaranje potisnutih osjećaja možemo učiniti puno veću štetu nego korist.

Moje dugogodišnje iskustvo rada u ovoj vrsti terapije mi govori da ako u terapijski proces nismo uključili tijelo, otvorili protok, terapijski proces bit će limitiran.

 

U radu s traumom istraživanja govore da je potrebno mobilizirati tijelo kako bi cijeli proces bio uspješan. Užas i emocionalna bol koju smo doživjeli kao djeca bili su veći od nas. Posljedično tome izgradili smo snažne obrane kako to nikad više ne bi iskusili. Često samo razgovor u terapiji može biti limitirajuć jer naš mentalni aparat može biti prejak da dođemo do osjećaja. Upravo pristup kroz tijelo nudi oslobođenje.

Tjelesno orijentirani pristup je dinamičan, uzbudljiv i katarzičan. Otvara prostor za slobodno izražavanja potisnutih osjećaja u svom punom spektru i daje predivan doživljaj rasterećenja na emocionalnoj i tjelesnoj razini. Također može biti tih, dubok i suptilan, ali je uvijek povezan s tijelom. U tjelesno orijentiranoj psihoterapiji tijelo nazivamo The Real Self (Stvarno Ja) i ako ga slušamo uvijek ćemo znati kako smo.

Danas u Hrvatskoj postoji veliki interes za ovu vrstu terapije. Centar za integrativni razvoj prva je organizacija primljena u EABP (Europska asocijacija za tjelesno orijentiranu psihoterapiju) i članica je SPUH-a (Saveza psihoterapijskih udruga Hrvatske) koja se bavi promicanjem ove vrste rada u svrhu općeg dobra. Vjerujem da su psiha i tijelo neraskidivo povezani i utječu jedno na drugo te moraju biti uključeni ravnopravno u terapijski proces.

 

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Možda će vas zanimati i ovo