Dijagnoza: rak dojke

Ivanin dnevnik: 'Ja sam pobjednica, nema predaje!'

O raku dojke i svojoj borbi govorim i pišem. Ne šutim. Zašto? Zato što mi pomaže, a osim toga, mislim si, ako tako potaknem barem jednu ženu da ode na pregled dojki, učinila sam puno.

Piše: Ivana Kalogjera • Fotografije: Osobni arhiv i Darko Tomaš/EPH


 

Sve je počelo prije nepunih godinu dana, u jedan svibanjski ponedjeljak ujutro. Ovo je moja priča...

 

ponedjeljak, 25. svibnja 2015.
Jutros sam ponovno napipala bolnu kvržicu ispod pazuha na desnoj strani. To mi se događa svaki put kada sam izložena stresu. Ležim u krevetu i razmišljam: Hm, što bi sada mogao biti uzrok mojih problema? A taman sam samu sebe uvjerila da živim jedno mirno, stabilno razdoblje.

 

utorak, 26. svibnja 2015.
Prijateljica mi javlja da nas je za sutra naručila kod našeg liječnika za mamografiju i ultrazvuk. Odlično. Bol u dojci nešto je manja nego jučer, no bez obzira na to vrijeme je za redovni pregled. Sigurno nije ništa strašno. Prošle mi je godine kvržica ispod desne dojke bila veličine jajeta i užasno bolna. Iz nje su mi izvukli dvije epruvete gnoja, no nalaz je pokazao da nije ništa zabrinjavajuće. Tako će sigurno biti i ovaj put.

 

srijeda, 27. svibnja 2015.
Nalazim se s Dianom na ulazu u bolnicu. Ništa me više ne boli, kažem joj sva sretna. Kod našeg liječnika panika, stol mu je pun papira, prijavljuje se za status redovitog sveučilišnog profesora i mora na hitnu operaciju. Mi ćemo obaviti mamografiju pa ćemo vidjeti. Možda bolje da na ultrazvuk dođemo drugi put. Radije bih da to obavimo danas, izašla sam s posla, kažem molećivo. Kao da sam imala neki predosjećaj. Ultrazvuk je pokazao da je s desnom dojkom sve u redu, ali nije s lijevom. Na toj dojci imam problematičnu cistu koju pratim godinama. Svi nalazi do sada, uključujući i magnetsku rezonancu na kojoj sam bila 2009., pokazali su da je riječ o benignoj tvorevini. Ivana, ovo ćemo morati punktirati, a pokaže li punkcija da je sve u redu, rado bih tkivo poslao i na biopsiju, trgne me iz razmišljanja glas liječnika. Odmah mi je bilo jasno. Dogodilo se ono čega sam se pribojavala godinama: moja je cista postala maligna. K vragu, zašto je nisam već odavno uklonila?
U glavi mi odzvanja: imam rak, imam rak... Izlazimo iz bolnice. Diani je pauk odnio auto. Nimalo ugodna situacija. Odvest ću je po njega samo da saznamo gdje. Sjedamo u moj auto, Diana telefonira, a onda prekine razgovor i okrene se prema meni. Objašnjava mi kamo trebam voziti. Slušam, ali je ne čujem. Tada prvi put glasno izgovaram: Draga, fućkaš auto, ja imam rak.

 

četvrtak, 28. svibnja 2015.
Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla "Ups, pa vi imate rak", do danas prošlo je 10 godina. Tko zna gdje se sve do sada taj rak proširio u mome tijelu. Prekidam niz crnih misli. Diana je u pravu. Brijem bez veze. Pa koliko sam puta u tih deset godina pregledala svoje dojke i uvijek je sve bilo u redu.

Snimio: Darko Tomaš/EPH

 

petak, 29. svibnja 2015.
Pogledam na sat - 16.30. Još pola sata i kraj je radnog tjedna. U tom mi trenu zazvoni mobitel. Moj je liječnik:
Ivana, žao mi je, moram vam reći. Nalaz punkcije nije dobar. No, ne brinite se, rak dojke danas je izlječiv.
Mislim da će mi ispasti telefon i da ću se onesvijestiti. Prekidamo razgovor. Sjedim sama u sobi i plačem. Ne mogu se pomaknuti. Ulazi kolegica Adriana kako bi mi zaželjela ugodan vikend. Upravo mi je liječnik javio da imam rak, kažem. Grli me i moli da prestanem plakati. Riješit ćemo to, kaže.
Istu večer u svojoj me poliklinici prima prof. dr. sc. Zdenko Stanec. Za njega kažu da je najbolji plastični kirurg. Nudi mi tri mogućnosti: mogu odstraniti samo tu malignu cistu, mogu odstraniti cijelu dojku i ne staviti implantat, a mogu odstraniti dojku i staviti implantat. Kažem mu kako želim odstraniti obje dojke jer s desnom sam, realno, uvijek imala više problema. Ne želim čekati da se i u njoj razvije maligna bolest.

 

Naravno da želim staviti i implantate. Oprezno pitam moram li sama platiti implantat koji će mi ugraditi u desnu dojku. Naravno da ne morate, kaže. Uspio me i nasmijati. Bit ću, hrabri me, poput Angeline Jolie.
Operaciju zakazujemo za 16. srpnja. Treba mi neko vrijeme da budem sama sa sobom i da se oprostim sa svojim dojkama, ma koliko to glupo zvučalo.
Sad još treba doći kući i reći djeci da imam rak.

 

subota, 30. svibnja 2015.
Luka i Anamarija iznenađujuće su mirno prihvatili informaciju da imam rak. Dobro, ići ćeš na operaciju i riješiti ćeš to, rekli su. Nastavili su razgovarati sa mnom o nekim drugim temama kao da se ništa nije dogodilo. U jednom sam se trenu čak i naljutila. Jesu li oni uopće svjesni što sam im rekla? Na Aninu opasku kako ćemo nešto napraviti dogodine kažem kako mene tada više vjerojatno neće biti. Da nam to više nikada nisi rekla, skočili su uglas. Ako ćeš tako razmišljati, ne računaj na našu potporu, bori se sama. Ispričala sam im se, bili su u pravu. Bitka s rakom počinje onoga trenutka kada uspijete odagnati strah. No to nije lako. Odlazim u svoju sobu i tiho plačem.
Telefon mi neprestano zvoni. Diana me to jutro zvala nekoliko puta. Zabrinula se jako, htjela je da joj do detalja ispričam sve što mi je rekao dr. Stanec. Zvala me je i sestra. Dogovorile smo se da mami, koja je prije četiri godine operirala rak debelog crijeva, ne kažemo za moju bolest. Još samo moram reći Predragu. U pedesetim godinama dogodila mi se ljubav s mojom prvom ljubavi. On živi u drugom gradu i rijetko se viđamo. No, nakon dugo vremena zaljubljena sam kao tinejdžerica i osjećam se voljeno. I sad je sve to pokvario taj prokleti rak. Ništa, reći ću mu da ne mora to prolaziti sa mnom.
Ti nisi normalna. Sad me se tek nećeš tako lako riješiti, komentirao je. Opet sam se rasplakala.

 

nedjelja, 31. svibnja 2015.
Nalazim se s curama na kvartovskoj kavi. Djeluju terapeutski na mene. Dražena me zeza: Priznaj da si sve izmislila kako bi dobila nove, manje i čvršće grudi. Smijemo se satima.

 

ponedjeljak, 1. lipnja 2015.
Naručena sam na pregled kod moje hematologinje. Kirurg traži njezino mišljenje prije operacije. Prije tri mjeseca završila sam u bolnici s dijagnozom dubinske venske tromboze. Od tada sam na Martefarinu. Liječnica kaže kako je tromboza bila samo naznaka da se nešto događa u mojem tijelu. Zanimljivo je da su mi u bolnici slikali srce i pluća, vodili su me i na ultrazvuku unutarnjih organa, no nitko mi nije pregledao dojke. Ta me spoznaja sad baš naljutila.

 

utorak, 2. lipnja 2015.
Danas sam prvi put osjetila bol u lijevoj dojci. Uplašila sam se. Bila sam uvjerena da rak ne boli, osim u završnom stadiju. Kopam po internetu i nailazim na informaciju da 10 posto žena nakon što im je dijagnosticiran rak osjeća iste simptome.

 

srijeda, 3. lipnja 2015.
Zove me Maja Medaković, novinarka Provjerenog. Moj joj je broj dao dr. Stanec. Istina, kada sam bila kod njega na dogovoru za operaciju, pristala sam dati izjavu o tome zašto sam se odlučila za dvostruku mastektomiju. Ipak sam novinarka i znam kako bez izjave pacijentice nema dobre priče. Mislila sam da će to biti za neku emisiju na temu zdravlja. Ali Provjereno, koje je toliko gledano, nisam očekivala. Nisam očekivala ni da će snimati moju operaciju. No dobro, ako moja priča potakne žene da odu pregledati svoje dojke, napravila sam puno. A i kolegicu Medaković cijenim kao vrhunskog profesionalca. Moram samo javiti sestri kojeg će datuma prilog biti emitiran kako mama ne bi gledala tu emisiju.

 

ponedjeljak, 15. lipnja 2015.
Danas je rođendan mojem najstarijem sinu Ivanu i našem udomljenom psiću. Peppe je dobio svoju prvu rođendansku tortu. Slavimo. Trudim se ne razmišljati o onome što me čeka sutra.

 

utorak, 16. lipnja 2015.
Došao je i moj dan D. Luka me vozi u bolnicu. Operacija će, kažu, biti sutra ujutro. Moram obaviti još neke pretrage. Svaka minuta duga mi je kao sat. Cijeli dan buljim u televizor, a nemam pojma što gledam. Zaspala sam tek oko pola četiri ujutro.

 

srijeda, 17. lipnja 2015.
Sestra me budi u pola 6. Pokušava mi izvaditi krv. Dolaze i druga, treća sestra. Ni jedna ne uspijeva. Na kraju mi vade krv iz stopala. U 8 dolazi ekipa Provjerenog. U pola 9 ulazi sestra. Kaže kako moram skinuti svu odjeću jer me voze na operaciju. Na ulazu u lift novinarka me pita o čemu razmišljam. Samo da to što prije završi i da se vratim kući djeci, kažem. U operacijskoj me sali prebacuju na drugi krevet. Krevet je hladan, a ja gola. Trese me zima i strah me je. Liječnik mi govori kako ću sada dobiti narkozu. Uvlače mi iglu u venu. To je posljednje čega se sjećam.
Budim se i prepoznajem draga lica. Moja djeca i prijateljice Nada i Žana. Već je pet sati poslijepodne. Prespavala sam cijeli dan. Dolazi doktor Stanec. Njegov širok osmijeh djeluje potpuno terapeutski. Operacija je, kaže, prošla potpuno u redu, no kada sam se probudila, iz desne mi je dojke u sekundi šibnulo pola litre krvi pa su me morali ponovno uspavati. Do krvarenja je najvjerojatnije došlo zbog tromboze i lijekova koje pijem. Primila sam i svoju prvu transfuziju. Dvije vrećice tuđe krvi. Jedva držim otvorene oči. Pričam nepovezano. Spava mi se i žedna sam.

 

četvrtak, 18. lipnja 2015.
Budi me užasna bol. Uspijevam se podići u sjedeći položaj. Gubim zrak. Dojke me pritišću. Imam osjećaj da će me ugušiti. Nikada neću shvatiti žene koje su implantate ugradile iz estetskih razloga, pomislim.
Doktor Stanec kaže kako je vrijeme da ustanem iz kreveta i odem u šetnju. Iz svake mi dojke viri cijev, a na kraju cijevi je bočica koja se puni krvlju. Stavljam bočice u vrećicu. Spremna sam za šetnju, kavu i svoju prvu cigaretu nakon operacije.

 

petak, 19. lipnja 2015.
Danas su mi izvadili prvi dren. Nikada u životu nisam osjetila takvu bol, no odmah se osjećam bolje. Dobila sam i specijalni grudnjak. Podsjeća na srednjovjekovne korzete. Morat ću ga nositi dan i noć, najmanje tri mjeseca.

 

subota, 20. lipnja 2015.
Prošla su tri dana, a ja se još nisam srasla s mojim novim mehaničkim dojkama. Teške su mi, tvrde i bolne. Cijeli me dan pere neka sjeta. Navečer na televiziji ljubavni film osrednje kvalitete. Plačem kao kišna godina. Cijeli sam krevet zatrpala maramicama.

 

nedjelja, 21. lipnja 2015.
Odjel za kirurgiju dojke Klinike za plastičnu kirurgiju KB Dubrava dupkom je pun. Ima puno mladih žena. Statistike govore da svaka šesta žena obolijeva od raka dojke. No, sestre kažu kako im se ponekad čini da od raka dojke oboli svaka druga žena. Rak dojke definitivno je prerastao u epidemiju. Kao gripa.

 

ponedjeljak, 22. lipnja 2015.
Budi me miris kave koju u sobu donosi teta čistačica. Na odjelu su svi iznimno ljubazni. Iskreno su me dirnuli svojom toplinom i ljudskošću. Na radiju svira Elemental:
Sunce, hvala ti
što si izašlo za mene
sunce, obećajem,
misli su mi pozitivne...

 

utorak, 23. lipnja 2015.
Jutros sam se probudila s čvrstom odlukom: od danas više ne pušim.

 

srijeda, 24. lipnja 2015.
Dok sam se tuširala, na lijevoj sam dojci uočila poveći hematom i rupu u tkivu ispod kože. Dežurni liječnik kaže da je jedno i drugo normalno. Hematom će se povući, a rupa će ostati. Iz moje je dojke, objašnjava mi, izvađeno sve tkivo pa unatoč ugrađenom implantatu ona ne može izgledati identično kao dojka zdrave žene.

 

subota, 27. lipnja 2015.
Još sam u bolnici. Nikako mi ne mogu stabilizirati PV u krvi. No, dežurni me je liječnik pustio da s djecom i prijateljicama prošećem po Bundeku. Divan je dan, a ja sam se tako zaželjela normalnog života. Dišem punim plućima.

 

ponedjeljak, 29. lipnja 2015.
U bolnici sam već 14. dan. Ležim, čitam knjigu i slušam glazbu. Kroz prozore tuče sunce. Kaže čistačica kako samo trebam zamisliti da sam na plaži i da je svuda oko mene more.

 

utorak, 30. lipnja 2015.
Žena kojoj se tumor vratio priča mi kako ju je suprug, kada je doznao za dijagnozu, ostavio samu s djecom. Strašno je to slušati. Kad si bolestan, očekuješ podršku i razumijevanje barem najuže obitelji.

 

srijeda, 1. srpnja 2015.
Konačno idem kući! Kada se pribroji vrijeme koje sam s dijagnozom duboke venske tromboze provela na Sv. Duhu, u bolnici sam u zadnja tri mjeseca provela punih 26 dana. Ne ponovilo se. Sretna sam kao malo dijete.

 

Želim zahvaliti svima koji su bili uz mene u ovim posebno teškim trenucima. Mojoj djeci, ljubavi, prijateljima, prof. dr. Zdenku Stanecu i osoblju Odjela za plastičnu kirurgiju KB Dubrava koje me je iskreno dirnulo svojom toplinom i ljudskošću. Ipak, do neba hvala mome sinu Luki, koji je bio uz mene 24 sata: taksirao mene i moje prijateljice, kuhao, čistio, raznosio po gradu moje dokumente, vodio me na kavu kad me lovila tuga, nasmijavao me, bio nježan i pun razumijevanja za moje hirove.

 

Moje veselje nije trajalo dugo. Stigao je nalaz biopsije. Dr. Stanec kaže kako se odluka da odstranim cijelu dojku pokazala vrlo mudrom. Laički rečeno, biopsija je pokazala da je tkivo lijeve dojke bilo prožeto sitnim žarištima karcinoma drugoga tipa. No kako još nije izašao iz čahure, nije bio vidljiv ni na mamografiji ni na ultrazvuku. Pokazalo se i da je tumorom bio zahvaćen jedan limfni čvor pa ću taj dio dojke morati zračiti. Postoji i velika mogućnost da moj tumor ima prekomjerno izražen HER 2 pozitivan biljeg, što znači da agresivno napreduje. Dr. Stanec me tješi kako danas postoji pametan lijek Herceptin, koji postiže odličan učinak u suzbijanju daljnjeg širenja te vrste raka. No, više ćemo znati kad bude gotov nalaz dodatnog testa. Mog liječnika brine i to što se invazivna komponenta tumora nalazi manje od 1 milimetra od bradavice pa postoji mogućnost da je tumorom zahvaćena i bradavica. U sekundi donosim odluku: odstranit ću bradavicu, i to već danas.

 

četvrtak, 2. srpnja 2015.
Večeras sam svoje iskustvo podijelila s gledateljima Provjerenog. Reakcije su bile više nego pozitivne. Prva me je nazvala prijateljica koja mi je savjetovala da informaciju o svojoj bolesti zadržim u užem krugu bliskih prijatelja jer misli da su ljudi koji boluju od raka kod nas još uvijek stigmatizirani. Moj ju je istup jako dirnuo. Bio je, kaže, vrlo hrabar i inspirativan. Javilo mi se i nekoliko djevojaka o čijem sam uspjehu tijekom studija prije nekoliko godina pisala za Jutarnji list. Mislila sam da se više ne sjećaju ni mene ni našeg razgovora. Napisale su da sam njihova heroina. Nikada nisam mislila da ima toliko ljudi kojima je stalo do mene. Baš me to raznježilo.

 

petak, 3. srpnja 2015.
Operacija je bila moja prva pobjeda nad bolešću, a sad slijedi najteže razdoblje. Danas sam bila kod onkologa. Čeka me sveukupno 41 terapija: 16 kemoterapija i najmanje 25 zračenja. Na prvu sam kemoterapiju naručena 16. lipnja. Istina, moja je onkologinja prim. dr. sc. Paola Podolski planirala da kemoterapiju počnem već idućeg utorka. No rekla sam joj da moja mama slavi 90. rođendan i da mi je jako važno taj dan budem s njom. Drugi termin koji mi je ponudila bio je 10. pa 13. lipnja. No, ni jedan mi nije odgovarao jer je moj Luka na nagradnoj igri osvojio put i karte za splitsku Ultru. Bojala sam se da će, kažem li mu da u tom terminu imam prvu kemoterapiju, odustati od puta kojem se toliko veselio. A to mu veselje nikako nisam htjela uskratiti. Kada je liječnica rekla da s terapijom možemo početi tjedan kasnije, iako joj se to baš ne sviđa, odahnula sam.

 

nedjelja, 5. srpnja 2015.
Dijagnoza
Ca. mammae invasivum I. sin.
DCIS mammae I. sin.
Ca. metastaticum lymphonodi axillae I. sin.
Danas sam prvi put skupila hrabrosti i pročitala otpusno pismo. U nalazu biopsije navodi se kako se histološki radi o invazivnom karcinomu dojke neposebnog tipa histološkog gradusa 2.
Tražim po internetu. Istraživanja pokazuju da ukupno izlječenje od raka dojke mjereno petogodišnjom stopom preživljenja za stadij II iznosi od 50 do 70 posto. Netko mora biti i u tih preostalih 30 posto koji ne prežive, pomislim. Hoću li to biti ja? Prvi put nakon dugo vremena osjećam strah.

 

ponedjeljak, 6. srpnja 2015.
Danas ću prvi put vidjeti kako izgleda moja dojka bez bradavice. Luka me vozi u Dubravu na previjanje. Zašto mi je ta bradavica tako važna, pita me dijete u autu. Objašnjavam mu kako mi žene mislimo da su simboli naše ženstvenosti dojke i kosa. Ja sam ostala bez dojki, uskoro ću i bez kose, a nemam ni bradavice.
- Ako ti je bradavica toliko važna, uzmi moju. Meni ne treba, odgovorio mi je i ne trepnuvši. Plakala sam cijelim putem do bolnice.

 

utorak, 7. srpnja 2015.
Mama slavi 90. rođendan. Putujemo u Poreč. Jako mi je važno da me vidi prije nego što izgubim kosu. Sretna sam, a u isto vrijeme i jako tužna. Imam neki predosjećaj da ću mamu danas posljednji put zagrliti i izljubiti.

četvrtak, 9. srpnja 2015.
Probudila sam se s odlukom da se ošišam. Dok sam bila djevojčica, tata me je na šišanje vodio svom brici. A ja sam baš htjela imati dugu kosu kao Sanja, moja cimerica u školskoj klupi. Kasnije sam uvijek puštala kosu. Znala sam se šaliti i reći da liječim traume iz djetinjstva. Duga je kosa, zapravo, bila moj fetiš. Mislila sam da bez nje to više neću biti ja. Sad mi je žao što se nisam već ranije ošišala. Odličan osjećaj. Pletenicu ću donirati za djecu oboljelu od malignih bolesti.

 

utorak, 14. srpnja 2015.
Muči me užasan osjećaj krivnje. Jesam li i na koji način mogla spriječiti da dobijem rak? Čitam da je samo pet do deset posto karcinoma naslijeđeno, dok je čak 90 posto karcinoma dojke posljedica dvaju najčešćih uzroka: procesa starenja stanica i nemogućnosti adekvatne kontrole obnove stanica i načina života. Bi li sve bilo drugačije da sam spornu cistu odmah odstranila?
Jesam li se trebala i mogla više kretati, manje nervirati? Prije 16 godina bila sam prestala pušiti i nisam pušila 11 godina, sve dok mi prije pet godina nije umro tata. Jesam li se baš morala opet navući na cigaretu?
Je li rak možda posljedica moje mladenačke ludosti? Kao mlada sam novinarka, naime, izvještavala iz nuklearne elektrane Krško pa sam bila i u podrumu u kojem se čuva visokoradioaktivni otpad. Tada mi se to činilo jako fora. Danas mislim da sam mogla preživjeti i bez tog iskustva. Kada bi čovjek barem mogao vratiti vrijeme.

 

srijeda, 15. srpnja 2015.
Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!), a treća da je nakon priloga u emisiji Provjereno dosta žena zvalo Kliničku bolnicu Dubrava i raspitivalo se za mogućnost dvostruke mastektomije. Predivan osjećaj. Možda sam nekome uspjela spasiti život.

 

četvrtak, 16. srpnja 2015.
Danas mi je prva kemoterapija.
I kako je sinu bilo na Ultri, pita me liječnica objašnjavajući mi kako je prošli put kada je stigla kući išla prvo provjeriti na internet što je to Ultra. Smijemo se. Odmah se osjećam opuštenije. Sestra koja mi daje terapiju objašnjava mi kako će mi za tjedan do tjedan i pol otpasti kosa pa bi bilo pametno da do tada nabavim periku. Kažem joj da sam donijela odluku da neću nositi periku. Nije baš sretna s mojim odgovorom. Moli me da još jednom razmislim, zbog sebe, kako ne bih bila izložena sažaljivim pogledima.
Tu sam noć zaspala bez ikakvih problema. Svima sam rekla da je kemoterapija super i da se osjećam haj.

 

nedjelja, 19. srpnja 2015.
Jučer i danas osjećam blagu mučninu, ali ništa strašno. U odnosu na mučninu koju sam osjećala u trudnoći ovo je mačji kašalj.

 

ponedjeljak, 20. srpnja 2015.
Vraćam se na posao. Uvjerena sam da bolest mogu pobijediti samo budem li radno aktivna i u kontaktu s ljudima. Ne želim sjediti kod kuće i plakati nad samom sobom.

 

utorak, 21. srpnja 2015.
Promijenila sam još jednu životnu naviku. Otkako sam se razboljela, ne izlazim iz kuće bez doručka, a po novome na posao si nosim i ručak. Baš sam ponosna na sebe.

srijeda, 29. srpnja 2015.
Počela mi je otpadati kosa. Htjela sam je odmah obrijati, no frizerka me nagovorila da je za početak skratim na dječačku frizuru. Šalim se s prijateljicama kako kada želiš promijeniti nešto u svom životu, a nemaš hrabrosti za neki veliki iskorak, promijeniš frizuru.

 

ponedjeljak, 3. kolovoza 2015.
Jastuk mi je jutros bio prepun kose. Bodrim samu sebe: ništa strašno, to je samo kosa. Vrijeme je za ćelavu fazu.

 

utorak, 4. kolovoza 2015.
Noćas nisam mogla spavati. Nakon što su mi jučer u salonu mašinicom izbrijali kosu, čitavu sam noć imala osjećaj kao da mi je u glavu zabodeno tisuću pribadača. Odlazim na popravni kod pravog ženskog brice. Sad sličim na Yula Brynnera.

 

srijeda, 5. kolovoza 2015.
S YouTubea sam skinula čitav niz načina kako vezati turban. Vježbam čitavo poslijepodne. Baš mi se sviđa taj novi modni detalj.

 

četvrtak, 6. kolovoza 2015.
Bez imalo straha odlazim na Rebro. Danas ću primiti drugu kemoterapiju. Sama sam kod kuće, djeca su na moru, ali nema razloga za paniku. Sigurno ću se, kao i prošli put, odlično osjećati. Ne bude li tako, uvijek mogu pozvati neku od prijateljica. Imam tu sreću da sam okružena divnim ljudima i obasuta njihovom pažnjom i ljubavlju. Dok čekam nalaze krvi, vrijeme kratim čitajući knjigu. U bolnici čovjek nauči biti strpljiv.
Krvna mi je slika u redu, kemoterapija može početi. Sestra donosi četiri šprice. U jednoj je tekućina crvene boje, nalik na malinovac (tzv. Red Devil). Zatvaram oči. Osjećam kako mi tekućina iz šprica struji tijelom. U meni se sada vodi borba dobra i zla.

 

petak, 7. kolovoza 2015.
Malo nakon ponoći budi me nesnosna mučnina. Moram povraćati. Jedva uspijevam stati na noge, vrti mi se. Druga me je kemoterapija dotukla već prvi dan. Zovem u pomoć prijateljicu.

 

subota, 8. kolovoza 2015.
Cijeli se dan ne mogu pomaknuti. Treći je dan otkako sam primila kemoterapiju, nakljukala sam se lijekovima protiv mučnine, a još mi je loše. Pokvarila mi se i klima u stanu, a vani je plus 40. Zove me mama. Lažem joj da sam super i da sam upravo došla izvana.

 

nedjelja, 9. kolovoza 2015.
Ponekad se čovjek očito mora razboljeti da bi shvatio koliku snagu ima u sebi. Još mi je loše, ali neću zaleći u krevet. Počinjem se pakirati za more.

 

srijeda, 12. kolovoza 2015.
Na putu za more svratili smo kod prijateljice u Tuk. Hedonizam na najjače. Ljepota je života doista u malim stvarima.

 

subota, 22. kolovoza 2015.
"Definitivno sam zaljubljena u samu sebe. Štoviše, obožavam se. Heroina sam, kraljica sam, najljepša sam i najpametnija, najmoćnija. I kada promislim, sve to omogućio mi je 'moj rak'". To je svojedobno zapisala jedna od žena oboljelih od raka dojke. Bila je u pravu. Rak doista kao da ženi pruža dodatnu snagu i moć. Osjećam se prekrasno, a svi kažu da i zračim čistu pozitivu. Danas stavljam na Facebook svoju prvu sliku bez kose. Želim podijeliti i to svoje iskustvo i pokazati da se rak može dogoditi svakome od nas.

 

četvrtak, 27. kolovoza 2015.
Na moru sam napunila baterije i sad sam spremna za treću kemoterapiju. Sa mnom na odjelu leže dvije mlade žene. Obje imaju ne više od 30 godina. Jednoj se tumor vratio, drugoj se pojavio praktički dok je dojila dijete, a razvio se takvom brzinom da je morala odstraniti cijelu dojku: i tkivo i kožu. Sve teorije o tome kako je dojenje odlična prevencija raka na ovom primjeru padaju u vodu. Uostalom, i sama sam dojila troje djece. Najmlađe, kćer Anamariju, do druge godine i opet sam dobila rak.

 

petak, 28. kolovoza 2015.
Mislila sam da mučnina ne može biti gora od one koju sam osjetila nakon druge kemoterapije. Prevarila sam se. Itekako može. Danas mi je tako loše da imam osjećaj da ću umrijeti.

 

subota, 29. kolovoza 2015.
Cijeli sam dan kao u nekom bunilu. Ne ustajem iz kreveta. Malo spavam, malo sam budna i sve mi to prolazi kao kroz san. Anamarija kaže da se resetiram svakih pola sata.

 

nedjelja, 30. kolovoza 2015.
Još mi je loše. Danas sam i psihički potonula, što me brine. Ne želim da moj rak bude nadmoćniji pa sam donijela odluku: potražit ću stručnu pomoć psihologa u udruzi "Sve za nju". Kod nas, na žalost, ne postoji dobro osmišljen institucionalni oblik psihološke pomoći ženama koje su oboljele od raka. Sva je sreća da postoje takve udruge.

 

četvrtak, 3. rujna 2015.
Moj prvi odlazak na razgovor sa psihologom. Želim ozdraviti i gledati svoju djecu kako rastu. Doživjeti rađanje njihove djece. Ne kažu uzalud da je polovica izlječenja u našoj glavi. Ali, kako postići zen stanje u kojem te sitnice koje su te uvijek prije izbacivale iz takta jednostavno više ne diraju? Kako si postaviti granice?

 

četvrtak, 17. rujna 2015.
Danas mi je četvrti ciklus kemoterapije i posljednji po AC shemi. Svi me uvjeravaju da je sad najteži dio puta iza mene. Nadam se da su u pravu. Već sam umorna od svega.

 

petak, 18. rujna 2015.
Počela sam maltretirati sve žene oko sebe pitanjem kada su posljednji put pregledale svoje grudi. Danas sam u ljekarni isto pitanje postavila i gospođi za pultom. Moram se skulirati, ali zapravo je nevjerojatno koliko mi žene olako pristupamo svome zdravlju. Moja blic anketa pokazala je da većina žena s kojima sam razgovarala nijednom nije bila na pregledu dojki.

 

ponedjeljak, 28. rujna 2015.
Danas sam shvatila da sam uslijed kemoterapije izgubila menstruaciju. S obzirom na moju dob menstruacija mi se vjerojatno više nikada neće vratiti. Nisam baš presretna s tom spoznajom. Kakve sam sreće, neće me zaobići ni jedna od nuspojava menopauze od kojih se groze valjda sve žene.

 

petak, 16. listopada 2015.
Danas kreće nastavak terapije paklitakselom. Ukupno ću ih primiti 11. Na trećem katu u zelenoj zgradi dnevna je bolnica u kojoj se nalaze tri sobe. U svakoj je desetak kreveta i svi su puni. Moram čekati da mi izvade krv pa pregled kod liječnika.
Mlada žena pokraj mene priča mi kako terapija paklitakselom njoj diže adrenalin. Svaki put nakon terapije ima potrebu okrenuti kuću naopačke.

 

subota, 17. listopada 2015.
Kemoterapija je na mene djelovala uspavljujuće. Zaspala sam čim sam došla kući, a danas sam se probudila bez ikakvih nuspojava. Predivan osjećaj.

 

utorak, 20. listopada 2015.
Prijateljica mi je dogovorila razgovor s nutricionistom. Iako mi je dr. Podolski rekla kako ne moram mijenjati prehrambene navike, posljednjih sam mjeseci od prijatelja i poznanika primila na desetke upozorenja kako bih trebala izbjegavati namirnice koje poput, primjerice, šećera hrane rak. Drugi je problem taj što gotovo sve povrće koje se preporučuje ženama oboljelima od raka dojke moram izbjegavati zbog terapije Martefarinom.

 

srijeda, 21. listopada 2015.
Od danas mijenjam prehrambene navike, ne baš onako drastično kako mi je to savjetovala nutricionistica, ali definitivno s jelovnika izbacujem šećer, mlijeko i sve mliječne proizvode, krumpir i crveno meso, osim špeka. Čvrsto vjerujem u to da moja krvna slika pokazuje da je organizam spreman primiti novu terapiju upravo zahvaljujući špeku.

 

petak, 23. listopada 2015.
Mladoj ženi koja na Rebru leži krevet do moga rak se vratio nakon devet godina: na istom mjestu, iste veličine, ista vrsta raka. I ona je, priča mi, kada se prvi put razboljela, promijenila prehrambene navike. Čak se preselila baki koja živi u okolici Zagreba i počela sama uzgajati povrće. Jela je sve prirodno, uzgojeno bez ikakve kemije i rak se vratio. Dakle, nema pravila.

 

subota, 24. listopada 2015.
Večeras sam s prijateljicama bila na koncertu Bajage. Nakon šest kemoterapija malo sam sporija u pokretima i brže se umaram. No, čitavo sam vrijeme stajala i plesala. Baš mi je tako nešto trebalo.

 

subota, 30. listopada 2015.
Jutros sam se probudila i primijetila da mi lice izgleda nekako čudno. U prvi tren nisam uopće shvatila zašto. Sve dok nisam uočila: pa meni su otpale i obrve i trepavice. Oči su mi, pak, natekle. Izgledam prestrašno.

 

četvrtak, 5. studenoga 2015.
Danas sam upoznala ženu koja je rak dojke operirala prije 15 godina i još uvijek živi priču o raku. Odlazi na gotovo sva predavanja na temu raka, druži se sa ženama koje su imale isto ili slično iskustvo. I sretna je. Mene je taj susret, priznajem, bacio u totalnu depresiju. Neću li, valjda, ako preživim, do kraja života vrtjeti po glavi to jedno te isto iskustvo. Želim izaći iz toga!

Snimio: Darko Tomaš/EPH

 

srijeda, 18. studenoga 2015.
Neki sam dan pričala s prijateljicom i u jednom se trenu nisam mogla sjetiti banalne stvari: kako se zove američka valuta. I inače sam primijetila da teško pamtim. Psihologinja me uvjerava da su promjene u pamćenju, koncentraciji i načinu razmišljanja uobičajena nuspojava kemoterapije i da će to proći.

 

utorak, 24. studenoga 2015.
Počela sam se jako umarati. Noge su mi otekle i pune su masnica. Trnu mi prsti. Nokti su mi pocrnjeli. Pedikerka mi je rekla da će mi nokat na lijevoj nozi vrlo brzo otpasti. Sada razumijem zašto mi naš pas već danima poljupcima pokušava izliječiti taj prst.

 

petak, 27. studenoga 2015.
Umjesto uobičajenih pet danas sam u bolnici provela punih deset sati. Krvna slika pokazala je da sam predozirana Martefarinom. Nakon što sam u dnevnoj bolnici primila kemoterapiju, morala sam se javiti u hitnu gdje sam primila još dvije vrećice plazme. Iskustvo koje ne želim nikome.

 

ponedjeljak, 30. studenoga 2015.
Spoznaja da sam predozirana Martefarinom u meni je pobudila niz strahova. Je li rak dojke moj primarni rak? Ima li moj rak žarište negdje drugdje, samo ga liječnici još nisu otkrili? Moja psihologinja kaže kako o svim tim strahovima moram što prije otvoreno popričati s liječnicima.

 

petak, 4. prosinca 2015.
Danas su mi na desnoj ruci jedva pronašli venu u koju se može uvući braunila. Dijelom od kemoterapije, a dijelom od toga što redovito moram kontrolirati krv zbog Martefarina vene su mi na toj ruci skoro nestale. No, ima i jedna lijepa vijest. Kosa mi je počela rasti kao luda.

 

utorak, 8. prosinca 2015.
Večeras sam završila na hitnoj. Lijeva mi je noga tako otečena da više ne mogu obuti nijedne cipele. Na stopalima su mi se pojavili edemi, koža mi je crvena i puca, a peče me kao da sam pala u koprive. Jedva hodam. Liječnici kažu kako su sve to nuspojave kemoterapije. Moram mirovati i držati noge na povišenom.

 

subota, 19. prosinca 2015.
Prije dvije sam godine u ovo vrijeme plesala salsu, a sada jedva hodam. Danas sam si čak kupila niske cipele s gumenim đonom, nalik na marte. Prvi put imam cipele s gumenim đonom. Mojoj je djeci to veliko iznenađenje.
"Mama se vratila na filozofski, prešla je na vegetarijanstvo, sluša demo bendove, ima curu i sad će si kupiti motor", zadirkuju me.

 

srijeda, 23. prosinca 2015.
Sutra imam predzadnju terapiju. Voljela bih da je to kraj i da ne moram više na Rebro jer doista ne mogu više. U meni se izmjenjuju raspoloženja. Prijatelji mi govore da sam jako hrabra i da se dive mojoj snazi. Otvorila sam bolovanje. Ne želim više biti hrabra.

 

petak, 25. prosinca 2015.
Danas je Božić i moj rođendan. Obasuta sam pažnjom i ljubavlju. Svi čestitaju. Čudan je osjećaj slaviti rođendan u takvim okolnostima. Htio-ne htio, čovjek se pita je li mi ovo posljednji rođendan, kako bih ga trebala proslaviti, kao i svaki drugi do sada ili nekako posebno? Da imam novca, otputovala bih negdje gdje je sada ljeto, ležala na plaži i gledala u more.

 

ponedjeljak, 4. siječnja 2016.
Jupi! Zadnja kemoterapija! Djeca su me po izlasku iz bolnice izvela na večeru. Ovo moramo proslaviti. Kad sve zbrojim i oduzmem, nije ta kemoterapija tako loše ni djelovala na mene. Krvna slika uvijek mi je bila u redu. Nijednom me nisu vratili kući da ne mogu primiti kemoterapiju. Nisam imala problema ni s mokrenjem ni s probavom ni sa spavanjem. Nijednom nisam dobila temperaturu. Ma nisam skoro ni zakašljala, iako se znalo dogoditi da su oko mene svi bolesni. Normalno sam živjela, radila, izlazila i zabavljala se. Ali svejedno: ne ponovilo se!

 

srijeda, 13. siječnja 2016.
Danas sam bila na razgovoru kod onkologinje vezano uz nastavak terapije. Po završetku zračenja čeka me hormonska terapija u razdoblju od najmanje pet godina. Moj ginekološki nalaz pokazuje da sam preskočila i predmenopauzu i menopauzu. Trenutačno sam u postmenopauzi. Onkologinja smatra da je to lažna slika izazvana kemoterapijom pa će mi se javiti nakon što obavi još neke konzultacije o mom slučaju. Znala sam, kod mene ništa ne može ići jednostavno.

 

petak, 15. siječnja 2016.
Danas sam bila na planiranju terapije zračenjem. Nacrtali su me crvenom bojom ispod oba pazuha, između dojki, iznad lijeve dojke i po trbuhu. Anamarija me zeza da izgledam kao da sam prošla seansu egzorcizma. O početku terapije izvijestit će me telefonski jer i za to postoji lista čekanja.

 

četvrtak, 21. siječnja 2016.
Presretna sam. Pregled kod specijalista pokazao je da u venama više nemam duboke venske tromboze. No, zato imam obostrane limfne edeme oko nožnih zglobova. Naša obiteljska liječnica upućuje me na pregled fizijatru u Institut za tumore.

 

ponedjeljak, 1. veljače 2016.
Ovo je jedan od najtužnijih dana u mom životu. Danas je umrla moja mama. Više nisam ničije dijete. Strašan je to osjećaj. U usporedbi s gubitkom roditelja rak mi sad izgleda kao obična prehlada. Pogreb će biti 3. veljače. A upravo je taj dan trebao biti prvi dan moje terapije zračenjem.

 

petak, 5. veljače 2016.
Mislim da sam se danas na zračenju prehladila. U svakom slučaju smrznula sam se onako gola na hladnome stolu. Potpuno neobičan osjećaj, s jedne te strane grije aparat koji kruži oko tebe, a s druge strane dopire užasno hladan zrak. Divim se tehničarkama koje rade u takvim uvjetima. Ruke su im ledene kao da ih cijeli dan drže u frižideru.

 

petak, 12. veljače 2016.
Počele su mi rasti obrve i trepavice. Kaže moja kći da sad ponovno sličim na ženu.

Snimio: Darko Tomaš/EPH

 

utorak, 23. veljače 2016.
Danas je točno osam mjeseci otkako sam prestala pušiti. Nisam zapalila ni jednu cigaretu i uopće mi ne fali. Ali ubila bih za kockicu čokolade.

 

srijeda, 24. veljače 2016.
Za zračenje sam izabrala večernji termin u 19 sati. Manje se čeka. Ali nije lako doći svaki dan. Brojim korake, od početka hodnika do odjela ima 350 koraka. To je 700 koraka svaki dan. Znači, u 25 dana po tom sam hodniku napravila 17,5 tisuća koraka. Nadam se da ću, kada završi terapija, 17,5 tisuća koraka biti bliže zdravlju.

 

ponedjeljak, 29. veljače 2016.
Noćima već ne spavam. Sjedim u krevetu i masiram mišiće. Noge me rasturaju. Imam osjećaj kao da mi je u obje noge u visini zdjelice netko ubrizgao otrov koji cijelu noć kola mišićima. Danas sam bila na pregledu kod fizijatra. Dobila sam deset dvostrukih limfnih drenaža. Nadam se da će mi nakon toga biti bolje, jer sad se jedva krećem.

 

četvrtak, 10. ožujka 2016.
Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško. Ja sam ipak u Zagrebu, imam auto, djeca su mi već odrasla. Čovjek ni u bolesti ne smije biti neskroman.

 

petak, 11. ožujka 2016.
Iza mene je gotovo deset mjeseci borbe s rakom. Nije bilo lako. Imala sam uspona i padova, no ni u jednom trenutku nisam htjela odustati. Iako još nisam napravila pretrage, već sada znam: iz ove sam bitke ja izašla kao pobjednica!

 

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Možda će vas zanimati i ovo