Svijet nema vremena za tebe, ali ti ga stvori

Imate li i vi osjećaj da ne sudjelujete potpuno u svom životu i da ponavljate jedno te isto iz dana u dan...

Svjesni smo da vrijeme brzo prolazi, ali još gore od toga jest što s tim vremenom prolazimo i mi, često nesvjesni života i vlastitih potreba

 

Piše: Jana Krišković Baždarić, glavno pero bloga 33etc.blog


Imate li i vi ponekad osjećaj da ne sudjelujete potpuno u svom životu? Da ne kreirate sadržaj svog vremena, već da su vam dani unaprijed skrojeni i da ponavljate jedno te isto iz dana u dan? Imate li i vi dojam da često nemate vremena za sebe, da je nametnuti nam ritam života nešto što nam ne daje vremena da bismo svjesno živjeli i stvarali? Imate li i vi dojam da vrijeme prebrzo prolazi? Da ne razlikujete baš puno dane, da su svi uglavnom vrlo slični i da nema onih elemenata u životu po kojima biste ih pamtili i razlikovali?

Svjesni smo da vrijeme brzo prolazi, ali još gore od toga jest što s tim vremenom prolazimo i mi, često nesvjesni života i vlastitih potreba. Jedan od načina na koji možemo shvatiti nemilosrdnu prolaznost vremena dogodi se kada izgubimo neku blisku osobu. U tim trenucima shvatimo da svijet nema vremena utihnuti na minutu, zaustaviti promet, priču i dreku na ulicama.


Nema vremena za dobrodošlice i ispraćaje

Mailovi i dalje stižu u pretinac tvoje elektroničke pošte, netko s posla te baš u tom teškom trenutku nešto hitno treba pitati, a ta nemila stvar koja ti se dogodila samo je poremetila rokove i ustaljeni raspored. Svijet nema vremena da te pomiluje po obrazu i kaže: Odmori, neću ti zamjeriti. Vratit ćeš se kad budeš spreman. Nema vremena da ti kaže da je svaka tvoja suza morala otkliziti niz tvoj obraz, jer si kroz tu malu kap isprao komadić svoje boli. Goni te da brišeš suze u hodu, da smijehom prekrivaš tugu i da trčiš u trenucima dok jedva stojiš na nogama. I dok tako trčiš, varaš se dok misliš da zaboravljaš brže i prihvaćaš lakše. Povjeruješ onima koji ti govore da normalno nastaviš sa životom jer ćeš tako lakše i brže zacijeliti svoje rane, bez obzira na koji su način nastale. I trčiš i kimaš glavom. Nemaš vremena za ništa drugo. Svatko želi komad tebe. Svi ljudi kojima si okružen očekuju da nastaviš igrati ulogu koja ti je u njihovom prisustvu namijenjena. Ne pitaju. Ne osjećaju. Utješe te tek na trenutak kada sam progovoriš. Usput. Ponekad. Ipak, nitko za tebe ne osigurava prostor i tišinu. Pa ni ti sam.

Svijet nema vremena za tvoje snove i velike planove. Dok ih kuješ, gurne te laktom u stranu kako bi ti poručio da baš nitko neće shvatiti što si naumio i zašto gubiš vrijeme na nešto što ionako nećeš nikada ostvariti.

 

Živimo u svijetu koji nema vremena za nas. Svijetu koji je taj stav poput opasne epidemije plasirao kao normalan i podrazumijevajući. Daje nam vrijeme da ispunimo obaveze. Umori nas dovoljno da će samo oni s iznimno visokim voljnim momentom odvojiti vrijeme i ustrajno, pored svih obaveza, graditi neku svoju priču. Malo po malo. Sat po sat.

Živimo u svijetu u kojem sve više otkrivam da se meni poznati ljudi iza zavjese vlastitih uloga bore s napadima panike i tjeskobom. Svatko iz nekih svojih razloga. Duboko skrivenih od prozaičnosti nameta svakodnevice u kojoj živimo. Razloga zakopanih u vlastitu srž i istinsku ne harmoniju sa svijetom oko sebe.

Živimo u svijetu u kojem nismo cijepljeni od problema i teških situacija, iako je taj isti svijet odlučio da nam ne može ustupiti vrijeme i prostor kako bismo se na odgovarajući način s njima nosili. Živimo u svijetu koji je stvorio okrutne ljude, a ti isti ljudi su mu to dopustili. Živimo u svijetu koji je ljude lišio svijesti o samima sebi, ljude koji su mu i to dopustili.

Ljude ovisne jedne o drugima, ne toliko iz ljubavi, već iz koristi da kroz odnose liječe svoje neostvarenosti i praznine.

 

I u toj žurbi, baš uvijek stignemo misliti na druge, a na sebe nimalo. Kao da se kroz odnose s njima ostvarujemo i sami sebi dokazujemo da smo stabilni, pouzdani i da se na nas može računati. Ipak, u svakome od nas u određenom trenutku nešto počne pucati. I to pucanje se naizgled čini kao negativna stvar koja može narušiti lažnu ravnotežu u kojem živimo.


Zašto misliš da je išta važnije od tebe?

Istina je da ravnoteža odavno ne postoji, a to pucanje koje osjećamo događa se upravo iz razloga jer smo te iste ravnoteže gladni i žedni. U trenutku u kojem ju odlučimo potražiti počinju se događati promjene u našem životu i rasipati oni slojevi koje smo na sebe naslagali da bi oko nas sve funkcioniralo. Oko nas, no ne i u nama.

U svakome od nas u određenom razdoblju u životu dogodi se okidač za promjenu. Preslagivanje prioriteta. Sagledavanje stvarne slike koja nas okružuje i testiranje iste. Neki tom okidaču poklone punu pažnju, a neki ga s vremenom ponovno izignoriraju kao još jednu smetnju u ionako zatrpanoj svakodnevici. Počinje te više zanimati kako se ti osjećaš u nečijem društvu od toga kako se netko osjeća u tvojem. Počinješ se pitati zašto toliko energije ulažeš u stvari koje ti je nikada neće vratiti.

 

Počinješ izbliza sagledavati svoje postupke i pitaš se zašto činiš neke od njih? Stvari koje ti možda već odavno ne pričinjavaju zadovoljstvo. Zašto ih ponavljaš i vrtiš se u začaranom krugu nezadovoljstva koje sam stvaraš.

  • Zašto ne odmoriš kada si umoran, zašto strahuješ da ćeš izgubiti nešto što si u dubini srca već odavno želio izgubiti? Zašto održavaš red u vlastitom neredu?

  • Zašto ne istupiš iz redova cinika i prijetvornika koji misle da je u životu nemoguće mijenjati stvari? Iz redova onih koji osuđuju baš one kojih se najviše plaše - onih koji su odlučili biti svoji. Takvi kakvi jesu.

  • Zašto te strah razotkriti prava lica ljudi s kojima si svakodnevno okružen? Zašto te je u konačnici strah ostati sam? Možeš li biti usamljeniji od ovoga?

  • Zašto te je strah napokon vidjeti treba li tvoje okruženje tebe ili sve lažne definicije sebe koje si mu ponudio? Na svim frontama kojima se svakodnevno krećeš?

  • Zašto te je strah s nekim stvarima krenuti ispočetka, drugačije, s uključenom sviješću o tome koliko i zašto sebe u nešto daješ?

  • Zašto misliš da je išta važnije od tebe?


Janu i njezine tekstove možete pratiti i na njezinom blogu 33 etc.blog, Facebook stranici @33 etc. i Instagram profilu @jana_33_etc

 

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Please don't insert text in the box below!

Možda će vas zanimati i ovo