Piše: Laslo Pinter, predavač u programu Svjesno roditeljstvo i voditelj Centar za integrativni razvoj • svjesno-roditeljstvo.com
Partnerski odnos najčešće kreće iz osjećaja zaljubljenosti ili osjećaja seksualne privlačnosti. Za rađanje stvarne ljubavi između partnera potrebno je vrijeme. Puno je rjeđi slučaj da partnerski odnos kreće iz osjećaja ljubavi. Tipičan primjer je da partneri prvo surađuju na poslu i između njih se vremenom razvije osjećaj poštovanja i ljubavi te tek nakon toga odluče svoje prijateljstvo pretvoriti u partnerski odnos. Prvi put sam se susreo s idejom da postoji bitna razlika između zaljubljenosti i ljubavi čitajući Pathwork tekst na tu temu.
Ne, nije isto
Meni je, kao i mnogim drugim ljudima, bila nejasna razlika između zaljubljenosti i ljubavi te sam smatrao da se radi o jednom te istom. Tek sam nakon dugo godina, sazrijevajući, počeo uviđati što se u stvari sa mnom događalo u ljubavi.
Zbog preokupiranosti životnim problemima mojih roditelja, vezanost koju sam izgradio s njima bila je nesigurna. Oni su se u mojoj četvrtoj godini odselili na drugi kraj zemlje, a ja sam ostao živjeti s bakom. Za mene je to bio period česte usamljenosti. Znao sam nakon boravka u vrtiću po nekoliko sati sam čekati u stanu da se baka vrati s posla.
To su mi prva neugodna životna sjećanja kojih se mogu sjetiti. Nedostajala mi je majčinska prisutnost, zagrljaj, toplina, ljubav.
U to vrijeme sam se po prvi put zaljubio u jednu djevojčicu iz vrtića. Nakon toga sam se preselio k roditeljima i u prvom razredu osnovne škole se ponovo zaljubio u djevojčicu iz razreda. Za mene su obje zaljubljenosti bile bolne jer spomenute djevojčice nisu reagirale otvorenošću na moje otvorene ljubavne izjave. Obje su reagirale sramom, nelagodom i izbjegavanjem kontakta. Njihovo zatvaranje je i u meni stvorilo nelagodu pa sam nakon toga i ja počeo skrivati svoje osjećaje prema njima, a u pubertetu i prema sljedećoj djevojci u koju sam se zaljubio. Zbog nemogućnosti da otvoreno podijelim svoje osjećaje i nastavim razvijati svoju zaljubljenost s tim djevojkama, počeo sam prikrivati svoje osjećaje i godinama sam patio jer se nisam mogao voljno "odljubiti" od njih. Godinama sam mislio da je moje rano zaljubljivanje bilo izraz moje prirodne dječje seksualnosti. Tek sam u odrasloj dobi nakon edukacije za psihoterapeuta uvidio da su ta moja rana zaljubljivanja i njihov intenzitet bila dobrim dijelom kompenzacija za nedostatak majčine ljubavi i nedostatak sigurne vezanosti.
Kad danas promatram svog sina koji je na siguran način vezan za nas te mu majčinske ljubavi nije nedostajalo, vidim da se on u tako ranoj dobi nije zaljubljivao te da i sada u tinejdžerskoj dobi ne pati od bolnih zaljubljivanja. Promatram i djecu svojih prijatelja i svugdje gdje postoji sigurno vezivanje ili kontinuirana prisutnost i brižnost majke u odnosu s djecom, ne primjećujem simptome jako ranih zaljubljivanja ili patnje zbog neuzvraćanja zaljubljenosti.
Snažna ovisnost
Antropologinja Helen Fisher naglašava da zaljubljenost nije samo vrlo snažna ovisnost, nego i univerzalna žudnja koju 100% ljudske populacije iskusi u nekom periodu svog života. Takav visok postotak se ne može naći ni kod ijedne druge ljudske ovisnosti (alkohol, kava, slatko, kockanje ili narkotici).
Zaljubljenost je u svom najboljem izdanju prekrasna ovisnost, a u svom najgorem izdanju vodi u depresiju, samoubojstvo ili zločin iz strasti.
Snimke mozga (fMRI) pokazuju da su tijekom zaljubljenosti aktivni isti dijelovi mozga kao i kod ovisnosti o kokainu ili drugim drogama, a to su dijelovi mozga koji su uključeni u proizvodnju i distribuciju dopamina. Dopamin je neurotransmiter koji je centralna komponenta sustava nagrađivanja u našem mozgu. U zaljubljenosti dopamin zaljubljenima daje fokus, energiju, motivaciju i žudnju za voljenim partnerom. Helen napominje da je teško zamisliti veću žudnju i nagradu od strastvene zaljubljenosti. Ona također ističe da zaljubljenost i ljubav aktiviraju različite dijelove mozga.
A što je s ljubavlju?
Ljubav je povezana s dijelovima mozga koji stvaraju i reguliraju distribuciju oksitocina i vazopresina. Ti hormoni su povezani s osjećajem mira, sigurnosti, ugode i jedinstva sa stalnim seksualnim partnerom. Također su povezani s nekim crtama nagona za vezivanjem u sisavaca: zajedničkom obranom teritorija, gradnjom gnijezda (kuće), zajedničkim hranjenjem, brigom i obučavanjem, gestama bliskosti i pripadnosti, održavanjem bliskosti i separacijskom anksioznošću.
U duhovno psihološkom učenju Pathworka našao sam jednostavno objašnjenje koja je svrha zaljubljenosti i ljubavi.
Svrha zaljubljenosti je da bude most prema ljubavi, ona je ograničenog trajanja i ako se ne iskoristi za dublje, nesebično povezivanje s partnerom kroz ljubav, trajno se gasi.
Ukratko rečeno, zaljubljenost je kratkotrajna, a nesebična ljubav je dugovječna. Uvidi koje sam dobio kroz Pathwork i istraživanja Helen Fisher, a koji se međusobno poklapaju i nadopunjuju, dali su mi jasnije razumijevanje razlike između zaljubljenosti i ljubavi.
Na osobnoj razini sam uvidio da sam se zbog nedostatka majčine prisutnosti u djetinjstvu jako rano zaljubljivao kako bih nadoknadio nedostatak ljubavi i sigurne vezanosti. Moralo je proći puno godina kako bih uvidio što mi stvarno nedostaje i kako mogu zadovoljiti svoju potrebu za ljubavlju. Kroz taj proces sam emocionalno sazrijevao te i dalje sazrijevam i učim voljeti na manje sebičan način. Dakle, zaljubljivanje nas nepredvidivo može aktivirati i nije pod kontrolom naše svjesne namjere. Ono je sila kojoj se naša svijest teško može oduprijeti kada nas obuzme. Za razliku od nje, sila ljubavi nije kratkoga vijeka, već je trajna i, ako joj dozvolimo, može voditi prema zrelosti srca.
Osjećamo ga od najranije dobi
Seksualni nagon je treća sila prisutna u partnerskom odnosu. Sva istraživanja biokemije tijela i mozga upućuju da je snaga našeg seksualnog nagona (i kod muškaraca i kod žena) ovisna o količini testosterona koju tijelo proizvodi. Seksualni nagon je kod većine ljudi aktivan od najranije dobi. Od prvih godina života djeca doživljavaju uzbuđenje u genitalnom području, dječja seksualna radoznalost se u pubertetu pojača i, biološki gledano, vodi u seksualnu zrelost. Seksualni nagon može snažno djelovati na osobu i voditi je u seksualno ponašanje koje u našoj kulturi izaziva osudu. Zbog snage i nerazumijevanja seksualnog nagona ljudi mogu osjećati puno srama i krivice. Upravo taj unutarnji sukob seksualnog nagona i potiskivanja i/ili skrivanja zbog osjećaja srama i krivice koji smo kulturološki naslijedili, a koji većina ljudi nosi u sebi, otežava da se seksualni nagon uskladi s potrebama srca. Znanstvena istraživanja potvrđuju zdravstvene blagodati seksualnog nagona.
On je najsnažniji tjelesni užitak koji nas rasterećuje kroz tjelesno-emocionalnu bliskost i prepuštanje orgazmu. Usklađivanje seksualnog nagona s ljubavlju i srcem je jedan od najvažnijih i najzahtjevnijih ciljeva psihološkog sazrijevanja.
Prepreka tom usklađivanju su već spomenuti osjećaji krivice i srama zbog nerazumijevanja prirode seksualnog nagona. Način na koji će osoba izražavati svoj seksualni nagon je povezan s osjećajnim potrebama koje postoje u njegovoj pozadini. Te potrebe su s jedne strane povezane s našom potrebom da budemo voljeni, a s druge strane s nakupljenom boli, frustracijom i tugom kada nismo bili voljeni. Imamo potrebu izraziti osjećaj užitka i ugode zbog voljenosti, ali i te osjećaje nezadovoljstva. Dakle u slobodnom, spontanom izražavanju seksualnog nagona pojavit će se sva spomenuta osjećajna stanja. Zbog načina kako smo odgajani, većina nas se nije naučila konstruktivno nositi sa snažnom seksualnom strašću koja podiže toliko različitih osjećaja. Postoji kulturološka praznina seksualne neobrazovanosti koja ima destruktivan utjecaj na pokušaj shvaćanja i usklađivanja naših seksualnih potreba i potrebe da budemo voljeni. Razumijevanje uzročne povezanosti dječje sreće ili patnje s kasnijim psihoseksualnim životom u odrasloj dobi, ključni je faktor usklađivanja seksualnog nagona s osjećajima srca, a time i s osjećajem ispunjenosti i sreće u partnerskom odnosu.