Ne talasaj… ne talasaj… ne talasaj…
Šef ti je glup, jednostavno je. Lijen je, bahat i ti uvijek odrađuješ njegov posao, ali ne talasaj.
Glas u glavi govori neumoljivo: 'Drži se ti lijepo zlatne sredine. Zar nema nekog drugog tko će ukazivati na greške? Drži jezik za zubima. Ne skreći pažnju na sebe. Ponekad smo pametniji kad šutimo…'
Šutiš, trpiš, pregrizeš jezik... Životariš... Godinama.
'Znaš, dobila si otkaz. Da, ti s dvoje vrtićke djece, jasličke čak, i mužem s poslom koji tek pokreće. Nisi zapravo ni previše kriva (op.a. sigurno ne više od onog šefa s početka priče), ali eto. Netko mora. Razumjet ćeš', kaže Glavni.
'Ma da. Razumijem. Uvijek razumijem. Nema problema. Mobitel ostavljam? OK. Hvala. Doviđenja'.
Bitno da se ne diže prašina
Glas u glavi i dalje je neumoljiv: 'Samo ne talasaj'. Pa da, od malena su me tako učili. Pogneš glavu, zažmiriš i prođe. Sve prođe. I loše i dobro. Bitno da se ne diže prašina. Ionako rijetko kad nešto možeš promijeniti. Nesposobni političari, nepravde - prvo u školi, pa na fakultetu, poslu, u braku, prijateljstvu, obitelji… Šuti i trpi!
I onda sjediš u kafiću ispred firme, te iste gdje su ti dali taj otkaz nakon osam godina što si im bila dobra. Piješ pelin sa svojim kolegama, s kojima si jutros pio kavu ni ne sluteći iznenadni prevrat u vašim životima. I nazove te sućutna kolegica i kaže: 'Jako mi je žao zbog tebe i ostalih deset, ali možete li negdje drugdje sjesti. Znaš, nije zgodno…' Ma da, razumijem. Ne smijem talasati. Mogao bi se uzrujati netko od zaposlenih kolega ako vidi nas koji uskoro nećemo imati za ratu kredita. Da ne bi pomislio da je on idući na popisu.
Mogao bi se i Glavni uzrujati, taman je odahnuo misleći da je sve glatko riješio. Bez suza i drame, kao što samo problematične žene znaju. Te nisu baš ništa naučile…
Dođeš liječniku i sestra se neljubazno izdere na tebe da kako si baš morao dobiti upalu uha na Staru godinu. A ona je isplanirala ranije kući. Nije ni sigurna da će te primiti.
Opet se pogneš još niže. U sebi psuješ sve čega se sjetiš, ali šutiš. Šutiš, kao što su te lijepo učili dok si bio mali.
Netko te gurne u tramvaju, a na kraju se ti ispričavaš. Da se taj drugi ne osjeća loše.
Prijatelj te izigrao, razočaran si i ljut, ali nemaš snage za svađu. Podviješ rep i pobjegneš. Izbjegavaš njegovo društvo. Više ne izlaziš ni s omiljenom ekipom jer je on tamo. Zar nije tako lakše? Pobjeći. Ne talasati.
Nitko nas ne uči da poštujemo sebe
I stvarno, zar ti je je tako teško kupiti maramice, salvete i čaše da dijete ima u školi, umjesto da glasno prosvjeduješ i čudiš se kako se ima za fontane, a nema za osnovno.
'Pa to je samo 50 kuna mjesečno. Što se praviš da nemaš? Škrtice! Najlakše je izigravati buntovnicu.'
Stariji se poštuju, autoriteti se poštuju, svi se nešto poštuju… Samo nitko te nije naučio da poštuješ sam sebe. Pa zaboraviš na to.
Osrednjost vlada u svim porama. Takvi uvijek prežive. Ne zato jer su najbolji, nego zato jer na sve pristaju, sve im je dobro, svemu se prilagode. Ništa se ne može pa je bolje i ne pokušavati. A ionako ti može biti i puno gore pa budi sretan i zahvalan.
Čekanje, pasivnost i inercija… Ukoliko želiš mijenjati stvari uvijek iz prikrajka čekaju posljedice. Neke ti se vjerojatno neće svidjeti. Neke će biti zastrašujuće i neprihvatljive. Život ne stoji i ne trpi stagnaciju. Donosi krize u obliku otkaza, razvoda, bolesti, smrti.
Pa te zgazi jedan, drugi, treći… Dođeš do točke kad je ustrajanje na starom obrascu nemoguće. Postane prebolno, ali to nas bar natjera da potražimo alternativu. Da napokon glasno kažemo što mislimo.
I kroz to iskustvo rastemo i razvijamo se. Otkrivamo novi dio nas za koji nismo niti znali da postoji. Otkrivamo vlastitu hrabrost, kreativnost, odlučnost, slobodu.
I onda, ako imaš sreće ili, bolje reći, nesreće pa i na previše lošeg naiđeš na svom putu, zastaneš, i otkriješ - 'Znaš što, BAŠ ĆU TALASATI! Napravit ću totalni dar-mar. Više ne šutim. Nikad!'
