U prvom nastavku trudničkog dnevnika Dijana nam je opisala s kojim se strahovima borila nakon što je u prvoj, blizanačkoj trudnoći ostala bez jednog djeteta. Ponovno je ostala u drugom stanju, no unatoč njezinu optimizmu, stvari su se počele odvijati na način koji ju plašio. Umjesto da je završila na dogovorenom terminu kod frizera, hitno je smještena je na Odjel patologije trudnoće gdje je pod strogim liječničkim nadzorom provela 25 dana.
Kako su izgledali ti dani, što joj je prolazilo kroz glavu te tko su osobe koje su joj kratile i uljepšavale boravak u bolnici, napisala je u svom dnevniku...
Piše: Dijana Puhalo, mama Leona i Magdallene
Prvi dan
Najljepše je doba godine. Proljeće. Smjestili su me u sobu broj 3 obnovljenog dijela Zavoda za perinatologiju, u narodu poznatijem kao 'patologija trudnoće'. Kad se nađete na tom Odjelu, htjeli vi to ili ne, morate se pomiriti s činjenicom da s vašom trudnoćom nešto ozbiljno nije u redu. Ako vam to odmah ne postane jasno, postat će vam čim čujete priču prve trudnice na koju tamo naletite. Plačem dobrih šest sati bez prestanka. Leon mi ne izlazi iz glave. Čujem da me tražio po stanu kad je došao iz jaslica, ništa mu nije bilo jasno... Kasno navečer donosim odluku. Nema plakanja, moram biti jaka i izdržati to što me sad čeka zbog Magdallene. Pokušavam se koncentrirati na nešto drugo. Gledam oko sebe. Soba je stvarno super, ima svoju kupaonicu, TV i samo dva kreveta. Sve je novo, sterilno čisto i miriši na neko fino sredstvo za dezinfekciju. Misli mi prekida medicinska sestra koja mi mora dati prvu injekciju kortikosteroida kako bi se u slučaju poroda Magdallenina pluća ipak malo razvila. Iz hodnika dopiru jauci žene u porođajnim mukama jer je rađaona udaljena desetak metara od moje sobe. Dobro došla na čuvanje trudnoće!
Drugi dan
Loše sam spavala. Treba mi tona stvari jer ću ovdje ostati duže vrijeme. Nikici šaljem kilometarski popis. Dajem mu upute oko Leonove hrane, lijekova, higijenskih potrepština, moram sve organizirati da ne nastane kaos. Najveći je kaos zapravo u mojoj glavi, no to i nije neka novost. Nikica je standardno cool. Napokon smognem snage da popričam sa svojom cimericom Ivanom koju jučer nisam ni pogledala. Ona ima trudnički dijabetes, zadržali su je u bolnici dok joj se šećer ne stabilizira i vjerojatno već sutra ide kući. Danas sam se prvi put otkako sam u bolnici nasmijala i to kad sam vidjela što su mi dali za doručak. Dvije šnite kruha, pola šalice onog prefinog bolničkog čaja od šipka (ne šalim se, stvarno mi je ukusan) i žlica svježeg sira. Žlica!? Jučer mi nije bilo do hrane, ali danas sam već prilično gladna.
Morat ću nekako šarmirati kuharice da mi ubuduće daju veće porcije ili žicati Nikicu da mi svaki dan donosi još jedan obrok jer ovo mi nije dovoljno. Doručak je oko 8, ručak oko podneva, večera oko 17.30 i do jutra ništa. Ufff!
Danas mi dolazi Leon. Gledam na sat i doslovno brojim minute do njegovog dolaska. Napokon je stigao. Sretan je što me vidi, trčkara po sobi, otvara ladice ali vidim da mu nikako nije jasno zašto stalno ležim u krevetu. Sat vremena kasnije, Nikica i on odlaze kući, a ja opet padam u sevdah. Osim što mi neviđeno nedostaju, brine me i Leonov kašalj pa zovem pedijatricu i dogovaram pregled.
Treći dan
Cimerica Ivana odlazi kući i umjesto nje dolazi jedna strašno simpatična Makedonka koja mora na carski rez jer joj je bebica okrenuta na zadak. Cura mi je vjerojatno pet puta ponovila svoje ime, no kako mi je mozak na teškoj rezervi, na kraju ga, nažalost, nisam zapamtila.
Skužila sam da će mi svi dani u bolnici izgledati otprilike ovako: Prvo će me sestre probuditi prije 5 ujutro zbog CTG-a, onda će me još jednom probuditi da mi izmjere temperaturu, pa će me probuditi čistačice, a oko 7 se ionako moram probuditi jer oko 7.30 dolazi prva jutarnja vizita. To je zapravo najzabavniji dio dana. Njih 15-ak upadne u sobu, onaj koji predaje smjenu govori šefu druge smjene tko sam i zašto sam tu gdje jesam. Nešto promrmljaju sebi u bradu i prebace se na drugu pacijenticu. No, ne dam im da samo tako odu, svaki dan im moram postaviti barem jedno pitanje. Počela sam se zabavljati. Jedino ću tako ostati normalna.
Četvrti dan
Odradila sam terapiju kortikosteroida, stanje je nepromijenjeno, a netko je na viziti spomenuo mogućnost puštanja kući. Na sekundu sam se već vidjela kako pakiram stvari i bježim glavom bez obzira, ali sam se onda sjetila da mi je prof. Matijević rekao kako sigurno ne idem kući do kada se on ne vrati s puta.
Upoznajem trudnice s odjela i slušam njihove priče da ne mislim na svoju. Jasni je beba okrenuta na zadak ali će je pokušati poroditi prirodno. U bolnici je osam dana i pukla je. Nedostaje joj obitelj i dosta joj je bolnice. Sunčica ima trudnički dijabetes, gladna je, priznaje mi, već tri mjeseca.
'Da znam da ću se uskoro poroditi, sad bi obula tenisice, otišla do najbliže pečenjare, pojela sve što imaju na jelovniku, a nakon toga bi poharala i prvu pekaru na koju naiđem', priča Sunčica. Mislim da je i ona pukla.
Peti dan
Dolazi mi nova cimerica Alisa. Cura od 26 godina koja boluje od lupusa. Liječnici su joj savjetovali da ukoliko želi dijete, pokuša zatrudniti sada dok joj je stanje stabilno. Bilo je upitno hoće li uopće moći iznijeti trudnoću do kraja, stalno je morala kontrolirati rad bubrega, čak su razmišljali da je porode u 28. tjednu, a ona je, eto, dogurala do 37. tjedna. Moram priznati da mi je od svih cura koje sam ovdje upoznala, ona najviše sjela. Odmah smo se skužile.
Šesti dan
Iskreno, nemam pojma što se događalo, po cijeli dan na internetu igram Texas Hold'em i vrijeme mi stvarno brzo prolazi. Muči me što ne mogu spavati jer je to zapravo jedino što ovdje mogu raditi.
Sedmi dan
U sobu nam dolazi trudnica koja je u terminu i u trudovima. Budući da smo Alisa i ja izrazito druželjubive, pokušavamo s njom uspostaviti kontakt. Nudimo joj hranu, voće, sokove, no njoj baš nije do razgovora. Nakon desetak sati, ženu odvode na porod, a ona nam se na odlasku prvi put obraća: 'Cure, nemojte me krivo shvatiti, ali ne dao Bog da vas ikad više vidim u životu'. Naravno da smo je krivo shvatile.
Osmi dan
Zbunjuju me upute liječnika s odjela. Jedni mi govore da ne smijem mrdnuti iz kreveta, drugi mi kažu da ne ležim toliko jer ću dobiti trombozu, treći me pak upozoravaju da nikako ne smijem dugo sjediti, a ima i onih koji smatraju da ni stajanje duže od par minuta za mene nije dobro.
Sve teže podnosim odvojenost od Leona i Nikice. Svaki put nakon njihove posjete umirem od tuge.
Alisa i ja dobivamo novu cimericu Ivanu koja je do tada ležala u sobi do naše. Ivana ima 21 godinu, čeka drugo dijete, a prvo joj nema ni godinu dana. U 28. tjednu trudnoće počela joj je istjecati plodna voda, prognoze su, naravno, bile da će brzo roditi, no to se do sada nije dogodilo. Trenutno je u 31. tjednu, plodne vode ima samo oko bebine guze i ona još nije rodila. Liječnici joj govore da je fenomen. Sad imam dva fenomena u sobi. Nju i Alisu.
Kažem im da će naša soba broj 3 biti sretna soba, odnosno da će sve priče iz ove sobe završiti dobro. Smiju mi se i ne vjeruju mi.
Deveti dan
Leon ima temperaturu. Pucaju me paranoje i ubijam Nikicu u pojam. On samo šuti i sluša što trabunjam. Podići ću mu spomenik kad sve ovo završi, obećajem.
11. dan
Od jutra je pakleno vruće. Otvaramo sve prozore i vrata kako bi nas propuh rashladio. Mi se propuha ne bojimo, ipak je to samo vjetar. Na viziti prijavljujem lagane trudove, a dr. Roki mi objašnjava kako je to normalno iza 31. tjedna trudnoće i da su to tzv. lažni trudovi. Ne znam ja više što je normalno.
Leon naočigled raste i pretvorio se u pravog dječaka. Nisam ga vidjela dva dana, a on je naučio plesati. Nikica i on su se totalno skompali, milina ih je gledati. Prvi put ne plačem kad odlaze. Srce mi je puno.
12. dan
Vratio se prof. Matijević. Ne mogu dočekati vizitu. Pregledao je sve nalaze i donio presudu:
- Trebamo doći do 34. tjedna i to će onda biti ok. - To je za dva tjedna. Sretna sam ko malo dijete.
13. dan
Leon mi trči u zagrljaj. Samo to trebam pamtiti.
16. dan
Alisi je oko ponoći pukao vodenjak. Uplašena je. Odvode je u rađaonu, a Ivana i ja od silnog uzbuđenja ne možemo spavati. Ujutro molim tete u rađaoni da me puste do nje. Nisu joj još dali epiduralnu jer se nije dovoljno otvorila tako da je sve živo boli. Potpuno je iscrpljena i uopće mi ne izgleda dobro.
Nekoliko sati kasnije opet se raspitujem za nju. Kažu mi da je rodila prije deset minuta. Puštaju me nakratko u porođajni box. Iako se strašno namučila, izgleda sretno i spokojno. Rodila je zdravog dječaka. Uspjela je!
Prim. Valetić, koji joj je vodio trudnoću, kaže da je ona možda jedna od tri žene na svijetu koja je s takvom dijagnozom bez ikakvih komplikacija uspjela dogurati do 39. tjedna i roditi zdravu bebu. Bravo Alisa!
17. dan
Stiže nam nova cimerica Ema. Iscurila joj je plodna voda u 25. tjednu trudnoće, prognoze nisu bajne, ali nikad se ne zna. Ipak su ta mala bića koja nosimo u sebi veliki borci. Veći od nas.
Nikica se razbolio. Ima temperaturu, ali radi. Tvrdoglavi je to Dalmatinac.
18. dan
Ema moli da joj naprave CTG samo da čuje otkucaje bebinog srca. Iako je neviđeno optimistična, treba joj to da se smiri.
19. dan
Nijedna trudnica u cijelom rodilištu danas ne želi roditi jer je previše šestica u datumu (6. 6. 2016.) Umorna sam ko pas, cijeli dan pokušavam malo odspavati ali mi to nikako ne polazi za rukom.
20. dan
Ema je na viziti prijavila kontrakcije. Prof. Duić je nimalo ne tješi, čak štoviše. Govori joj kako su u slučaju poroda u 25. tjednu, šanse za preživljavanje bebe gotovo nikakve. Ema je nakon toga cijeli dan proplakala.
Bila sam na ultrazvuku. Magdallena ima 2200 grama, duge noge i svi parametri su super.
Nikica je još uvijek bolestan, ne može ustati iz kreveta, ima temperaturu 39.5 tako da Leona čuva baka Marica. U posjet mi dolazi svekar Milan i šogorica Tanja, a nakon njih i Nikičin najbolji prijatelj Filip, predsjednik Torcide Beograd. Oni su mi uljepšali dan.
21. dan
Oko 5 me budi sestra iz rađaone. Moram na CTG u rađaonu jer je sestri koja radi na našem odjelu pozlilo pa su one preuzele brigu oko nas. Vode me u porođajni box i stavljaju na CTG. Srećom pa sam još toliko pospana pa prvih nekoliko minuta ni ne kužim gdje sam.
- Bebica vam je malo nemirna, govori mi sestra koja je došla provjeriti CTG.
- Pa nije ni čudo s obzirom gdje smo, odgovaram joj.
Prof. Matijević mi na viziti ponavlja priču o 34. tjednu do kojeg moramo dogurati, a ja ga po prvi put ništa ne pitam. Valjda sam preumorna.
Ema mu se žali na bolove u trbuhu, cijelu noć nije spavala. Budući da CTG nije očitao nikakve trudove, dali su joj infuziju s lijekom za opuštanje mišića. U tom trenutku je opet zaboli. Prof. Matijević joj dotakne trbuh i odmah shvati da je riječ o trudovima koje CTG nije ni mogao očitati jer je tek u 25. tjednu trudnoće.
Nekoliko sati kasnije, Ema je rodila dječaka Gabriela koji je u trenutku poroda težio svega 730 grama. Hitno je prebačen na Rebro i liječnici se bore za njegov život. Cijeli dan sam u komi zbog toga.
Iskreno suosjećam s Emom, neviđenim borcem, koja nakon svega nije izgubila nadu. Svi su joj govorili da beba vjerojatno neće preživjeti, tako da je ovo pravo čudo. A ona vjeruje u čuda.
22. dan
Alisu su pustili iz bolnice. Iako danima nisam s njom u sobi, fali mi ta njezina luda energija. Posjetila sam Emu koja se oporavlja od poroda na drugom odjelu. Dobro je, optimistična je, pokazuje mi fotografiju Gabriela, prekrasnog malog palčića koji 80 posto diše samostalno. Iako je još prerano govoriti o njegovoj budućnosti, uvjerena sam da će i ova priča završiti dobro. Ipak su bili u sretnoj sobi broj 3.
25. dan
Došao je i taj dan. Ušla sam u 34. tjedan trudnoće. S nestrpljenjem čekam pregled koji će pokazati ostajem li u bolnici ili idem kući.
- Nema progresije u nalazu, idete kući, kaže mi dr. Roki.
Slijedeće čega se sjećam je izlazak iz bolnice koja će mi, bez obzira na sve, ipak ostati u lijepom sjećanju. Upoznala sam krasne cure, proživljavala s njima svaku dobru i lošu vijest, plakala i smijala se, tješila ih i bila tješena i što je najvažnije, ispraćala ih iz bolnice s zdravim bebicama u naručju.
Kako je izgleda Dijanin povratak kući, a vrlo brzo i porod, čitajte sutra...