Piše: Tamara Sertić, integrativna tjelesno-orijentirana terapeutkinja i učiteljica plesne prakse Movement Medicine • www.cir.hr
"U depri sam.", "Nemoj biti depresivan.", "Hvata me deprica.", "Ovo je tako depresivno..." i "nema smisla..." - pojam depresije definitivno se uvukao u kolokvijalan govor, a svatko od nas se do odrasle dobi susreo barem s jednom osobom (ili bio ta osoba) koja je izgovorila neku od ovih rečenica.
Depresija se neminovno ušuljala u našu kulturu, a spektar stanja koja ona obuhvaća često može dovesti do banalizacije samog problema ostavljajući prostor svima nama da pribjegnemo u njezino utočište u trenutku kada trebamo predah ili podršku.
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) preko 300 milijuna ljudi različite dobi susrelo se s depresijom.
Depresivni poremećaji definirani su kao duboka tuga, nedostatak interesa ili užitka, osjećaji krivnje i bezvrijednosti, popraćeni poremećajem sna, apetita, nemogućnošću održavanja reda i lošom koncentracijom. WHO također ukazuje da iako je ovaj poremećaj rasprostranjen u svim društvenim skupinama, rizik za depresiju povećava se sa siromaštvom, nezaposlenošću i značajnim događajima poput gubitka voljene osobe, prekida veze, fizičke bolesti ili problema uzrokovanih zloupotrebom alkohola i droga.¹
Drugim riječima, depresija se javlja kao odgovor u nemogućnosti da se nosimo s onime što nam život ponekad donosi. Ipak, u svojoj rasprostranjenosti društvom depresija je kolokvijalno postala sinonim za stanje tuge, nezadovoljstva i frustracije koja često ukazuju na mnoge probleme, a koji ne znače nužno da smo u depresiji. S jedne strane to nam pokazuje da navedena emocionalna stanja nisu dovoljno značajna u društvenom prihvaćanju sama po sebi, nego ih je potrebno dodatno naglasiti te pokazuju da često ne znamo prepoznati svoja stanja i potrebe. S druge strane, možemo to smatrati nuspojavom zapadnog načina života u kojemu se tempo kontinuirano ubrzava, ljestvica postignuća konstantno podiže, a utrka nikada ne prestaje. Daleko od toga da navedena stanja i popratne pojave nisu važni i ne zahtijevaju pažnju i podršku, ali postoji velika razlika između "pada u depresiju" i osjećanja različitih emocionalnih stanja.
PARADOKS DEPRESIJE
Depresija je stanje koje je često dugoročno, a manifestira se ne samo na emocionalnoj i mentalnoj, nego i na tjelesnoj razini. Osim kemijskog disbalansa u mozgu, depresija je često popraćena i manjkom minerala potrebnih za kemijske funkcije organizma koje su zadužene za postizanje tog balansa. Iako znanstvenici često govore o tjelesnoj razini kao uzroku, psihosomatika pokazuje kako tijelo preuzima emocije koje ne možemo probaviti i prikazuje ih kao fizičke manifestacije u obliku poremećaja ili često kroničnih bolova i bolesti.
Ono može biti odgovor na traumu ili na dugotrajno nakupljanje problema, no bez obzira na njezin uzrok u trenutku nedostatnih alata za prolazak kroz emocionalna stanja naša se psiha počinje zatvarati. Taj proces može kulminirati odustajanjem unutarnjih psiholoških mehanizama da se izbore s količinom emocija. U tom trenutku nastupa osjećaj nemoći, duboki besmisao i usamljenost. Životni prostor počinje se smanjivati, povlačimo se iz odnosa koje imamo, užitak je već davno zaboravljen pojam, ispunjavamo samo nužne zadatke, umor i san često počinju služiti kao bijeg od vlastite stvarnosti, a osjećaj sebe postaje izjednačen sa stanjem u kojem se nalazimo i čini nam se da izlaz ne postoji.
Paradoks ovog stanja leži upravo u tome - tražiti pomoć je izlaz, a nemogućnost traženja pomoći i nepovjerenje u mogućnost promjene istovremeno je i suština problema. Depresija je kriza koja nas tjera u kut često do trenutka emocionalnog raspada, to jest naglog propuštanja potisnutih emocija koje su i dovele do ovoga stanja.
SLUŠANJE PUTOKAZA
Iako postoje brojni vanjski uzroci koji mogu uzrokovati depresiju, da bi ona nastupila potrebna je psihološka podloga koja to podržava. Unutarnji mehanizmi, to jest načini na koje se danas nosimo s emocijama svoju suštinu imaju u najranijem životnom periodu kada se formira naš ego, to jest naša osobnost. U tom periodu važan je i osjećaj frustracije. Ona nam služi kao način zaštite od nelagodnih iskustava ili iskazivanje vlastitih potreba. Ako je frustracija kod djeteta bila podržana, dijete razvija osjećaj vlastite moći koji se u odrasloj dobi precrtava na osjećaj snage i moći da se nosimo s onim što nam život donosi. U suprotnome ćemo u odrasloj dobi zadržavati izražavanje vlastite frustracije, a u konačnici, ako ju ne izražavamo na van, ona će se okrenuti protiv nas samih. I upravo u tom mjestu može nastupiti depresija.
Ako promatramo depresiju kao pokušaj psihe da se odmori, to jest psihu koja ulazi na autopilot zbog nemogućnosti nošenja s emocijama, tada možemo vidjeti da na unutarnjem psihološkom planu depresija nastupa kao sukob dvaju impulsa: jedan je onaj u kojemu se podsvjesno trudimo izbjeći nelagodu, a drugi je impuls koji se trudi probaviti emocije kako bi doveo naš sustav u ravnotežu.
Upravo ova nesvjesna unutarnja borba doprinosi kroničnom umoru koji prati depresiju. U trenutku kada počinjemo osjećati tugu, bol, strah, a posebice frustraciju, i kada dopustimo tim emocijama da se izraze kroz tijelo i ekspresiju, krećemo prema izlazu. Tada si počinjemo vraćati vlastitu životnu energiju zarobljenu u toj unutarnjoj borbi. Posljedica toga jest stvaranje unutarnjeg osjećaja snage jer svako iskustvo prolaska kroz emociju koje rezultira u osjećaju sigurnosti i umirenju vraća nam osjećaj moći u susretanju sa samim sobom, a posljedično tome i sa životom.
EKSPRESIJA, SUOSJEĆANJE I PODRŠKA
Depresija nije konačno stanje, nego sloj koji se formira povrh svih emocija s kojima se ne možemo nositi. U trenutku kada počinjemo izražavati sve osjećaje kao legitiman odgovor bilo na osjećaj nemoći, besmisla i nemogućnosti promjene ili na same životne probleme koji su probudili ta stanja u nama, faza besmisla, tuposti, sivila i beznađa počet će se mijenjati. To ne znači da ćemo nužno moći promijeniti životne okolnosti, ali definitivno znači da ćemo početi mijenjati vlastiti osjećaj spram njih i njihovo značenje u smislu našeg identiteta.
Samo izražavanje emocija vraća nas u osjećaj vlastite tjelesnosti koji je nužan za izlazak iz tog stanja. Pokretanjem tijela i fizičkom aktivnošću podržavamo vraćanje ravnoteže i na tjelesnoj razini koja potom počinje podržavati emocionalnu i mentalnu.
Ipak, da bismo uistinu razumjeli stanje depresije, i da bismo uopće mogli krenuti prema izlazu potrebno je razumjeti da se ne radi o tome da smo loši, krivi ili da ne valjamo jer se tako osjećamo. Razlog tome leži upravo u činjenici da u određenim trenutcima nismo dobili suosjećanje, sigurnost, podršku i zaštitu kada je to bilo potrebno. I tek kada to osvijestimo, kada u sigurnom prostoru i uz pomoć drugih krenemo otpakiravati sve ono s čim se nosimo, učimo sebi biti podrška koja nam je potrebna i učimo da ne možemo i ne moramo sve sami.
U tom procesu iznimno je važno fokusirati se na dva aspekta istovremeno koji se međusobno podržavaju. S jedne strane potrebno je dopuštati različitim emocijama da budu putokaz za izražavanjem potrebe koja se nalazi ispod njih. S druge strane potrebno je izgraditi resurse i svakodnevne prakse koji nam pomažu da se osjećamo dovoljno sigurno i snažno da se suočimo s tim emocijama. I iako ne postoji jednostavan recept za brzinsku promjenu, izabrati pokrenuti tijelo i u trenutku kada nam se ne da, nazvati prijatelja čak i onda kada ne znamo što da kažemo, ustati, ne odustati, krenuti ponovno i slušati onaj dio sebe koji može dopustiti barem ideju da podrške ima i tražiti stručnu podršku čini svaku razliku.
¹ Depression and Other Common Mental Disorders – Global Health Estimates, World Health Organization, 2017.