Vanda Mršić-Šimić o svojoj borbi

Depresija je poput kofera koji stalno nosiš, no ja sam ga se uspjela riješiti

Do 2020. godine svaki drugi čovjek će bolovati od depresije. Iz tog razloga ova je Požežanka poželjela pomoći svakome tko se ikada nađe u sličnoj situaciji.

 

Danas sam osoba koja bitno drukčije doživljava svijet i ljude oko sebe. Prošla sam tešku bolest, no "vratila" sam se jača i spremnija na životnu borbu… napisala nam je Vanda Mršić-Šimić, 43-godišnjakinja iz Požege, koja se prije nekoliko godina suočila s teškom depresijom, ustrajala u liječenju i pobijedila bolest.

 

Kada jednom prebolite neku bolest, u mom slučaju to je bila depresija, shvatite kako je biti zdrav, u današnje vrijeme, Božji dar… a takav dar treba primati svim svojim bićem.

Život gledate drukčijim očima, postanete obazriviji i više ne mislite kako je samo vama teško. I sretni ste kada svako jutro iznova otvorite oči jer bili ste tako blizu smrti i mislili da se više nikada nećete smijati, hodati, veseliti se malim stvarima, biti sa svojom obitelji. Mijenjate se i beskrajno ste zahvalni što ste iz te teške borbe izašli kao pobjednik.

Depresija je gadan i težak protivnik, s njom se morate znati nositi i boriti pravim oružjem jer se ona ne "šali", i ako niste ustrajni u toj borbi, lako možete izgubiti rat, a ne samo bitku.

 

Prvi priručnik jednog pacijenta

O depresiji sam napisala i knjigu "Sama u tami" koja je prvu promociju imala sredinom rujna u bolnici Vrapče, gdje sam se liječila od depresije. Ja sam zapravo prvi bolnički pacijent koji je o svom oporavku napisao knjigu. U jednom sam trenutku odlučila napisati priručnik za samopomoć osobama oboljelima od depresije i svim ostalima koji se teško nose sa životnim nedaćama. Moja je knjiga nastala u dva, tri dana. Uvijek sam se dobro pismeno izražavala, riječi i rečenice nizale su se jedna za drugom i ja sam samo pomislila… to je to i gotovo…

Odlučila sam javno progovoriti o svojoj bolesti, otvoreno, iskreno i u nadi da radim nešto jako dobro. Iako su me mnogi odgovarali od toga, ustrajala sam. Druga promocija knjige bila je 22. listopada u Gradskoj knjižnici Požega.

I na jednoj i drugoj promociji bilo je mnogo ljudi, puno čestitki i podrške, bilo je i suza radosnica, ali i tuge. Bilo je to predivno iskustvo.

Ostaje prekrasan osjećaj da je to što si napisao svoju prvu knjigu i imaš tremu i strah od kritika prisutnih ljudi, zapravo početak nekog tvog, novog života u kojem ćeš knjigom pomoći mnogim ljudima, to je početak kraja stigmatizacije svih oboljelih od depresije, jer se ona može dogoditi svakome.

Do 2020. godine svaki drugi čovjek će bolovati od depresije, ona je već danas jedna od najčešćih psihičkih oboljenja. I zato sam ovom knjigom htjela postići svijest o tome da se ljudi ne srame priznati sami sebi da su se razboljeli i da nije sramota potražiti liječničku pomoć jer što ranije se javite liječniku, šanse za izlječenje su brže i bezbolnije .

 

Depresija dijagnosticirana 2011. godine

Moj otac, inače liječnik obiteljske medicine, morao me doslovno ‘silom’ poslati u bolnicu Vrapče. Prije Vrapča liječila sam se ambulantno, no bez većeg uspjeha. Zatim sam odbijala ostati u bolnici, tako da sam jednog petka, početkom prosinca 2011. godine u teškom stanju primljena na hitni prijem u Vrapču. S dijagnozom teške depresivne epizode u bolnici sam provela tri tjedna, a okidač za razvoj depresije bili su mnogobrojni privatni problemi, stalno nezadovoljstvo životom i dugotrajna nezaposlenost.

Cijelu tu godinu bila sam bolesna, nikako mi nije bilo dobro i od nekada vesele, mlade osobe, uvijek spremne na humor, ostala je samo tužna i jadna statua koja se više ničemu nije radovala… nisam mogla jesti, spavati, veseliti se najmanjim životnim radostima, postala sam nerazgovorljiva, povučena, bježala sam od ljudi i boravila samo u kući.

Više nisam ustajala iz kreveta, samo u trenucima kada bih morala na toalet, jela sam silom i nisam osjećala nikakve okuse, tuširala sam se samo zato što sam pedantna te ni u ovakvom stanju nisam sebi dopuštala biti neuredna… Život se sveo na dvije riječi: tuga i bol.

Snimio: Danijel Soldo/Hanza Media

Moje liječenje odvijalo se dramatično. Ni jedan propisani lijek nije davao učinka. Prvo sam se liječila ambulantno, no to nije dalo željen učinak. Teško je prihvatiti činjenicu da moraš uzimati antidepresive kako bi ti se vratilo dobro raspoloženje i kako bi opet mogao funkcionirati. Pitaš se što se to događa s tobom? Zato je i moje odbijanje lijekova bilo potpuno logično, u svojoj sam glavi stvorila sliku da mi lijekovi nisu potrebni i da mi ni jedan lijek nije dobar. Jasno je da svi oni imaju nuspojave, i to nimalo ugodne, ali važnije je to da se osoba mora pomiriti s činjenicom da lijek mora uzimati kako bi joj bilo bolje.

 

Kao 'prebijena mačka'

Sjećam se jednog ponedjeljka u bolnici Vrapče gdje sam provela tri mjeseca. Ujutro vizita, stanje je i dalje loše, lijekovi ne djeluju, osjećala sam se kao "prebijena mačka".

Nakon nekog vremena u sobu ulazi mladi liječnik koji mi govori da će me od sada on liječiti i pratiti moje stanje. Konačno je i pronašao odgovarajući lijek od kojeg mi je bivalo bolje, sa mnom je razgovarao ne samo kao s pacijentom nego i osobom kojoj treba podrška i prijateljska riječ. Kao što ni svi ljudi nisu isti, tako ni svi liječnici nisu isti. Dr. Jurcan je zaslužan što sam danas dobro i što opet volim život. Imala sam sreću naići na takvog psihijatra. I nakon dugo vremena stanje se počelo popravljati.

 

A koje su najčešće zablude kada je riječ o depresiji? Ona neće proći sama od sebe i liječenje je potrebno, ne napada samo slabe i bespomoćne, neće proći promjenom okoline ili životne situacije - depresija je kao kofer, ide svuda s tobom. Jedna od predrasuda je i to da depresivan čovjek, budući da najbolje zna kako mu je, što je samo djelomice točno, najbolje se može i sam izliječiti.

 

Počela sam ustajati, nisam samo ležala, uključila sam se, mada nevoljko, u radnu terapiju, redovito išla na razgovore sa svojim liječnikom, opet sam živa, opet osjećam okus hrane (iako je bolnička hrana bila užasna), opet se mogu nasmijati, pričati… Stanje se malo-pomalo vraćalo u normalu, ali bilo je tu još puno praznina koje je trebalo popuniti. Sve do danas idem na kontrole, a sada i na psihoterapiju.

 

Novi korak

Svakog četvrtka već nekoliko mjeseci idem na psihoterapijske seanse po 45 minuta kod dr. Jurcana u Vrapče. Cilj nam je da se "oslobodim" lijekova koje uzimam u minimalnim dozama. Psihoterapija se odvija uvijek u točno vrijeme na istom mjestu. Kroz razgovor zapravo dolaziš do spoznaje što to ne ‘štima’ u tvom životu, što te koči da ideš naprijed te da sam dobiješ uvid u svoje stanje i kako ga promijeniti. Vrlo je bitno da između psihoterapeuta i pacijenta postoji međusobno povjerenje i razumijevanje jer samo tako psihoterapija daje željeni učinak. U takvom odnosu razvija se i povezanost psihoterapeuta i pacijenta koja dovodi do konačnog pozitivnog ishoda terapije, a to je početak jednog novog života i završetak starog koji te i doveo do stanja depresije i nemoći.

Snimio: Danijel Soldo/Hanza Media

Još uvijek se nisu posložile sve kockice u mom životu, ali i ne moraju. Imam određenih problema, ali naučila sam se živjeti s njima i ne vraćati se u prošlost. Gledam naprijed, živim sada i za ovaj trenutak, a bit će što biti mora. Ne zamaram se više ničim pretjerano, jednostavno živim dan za danom.

Moraš prihvatiti svoj život, ne treba gledati kako živi tvoj susjed i uspoređivati se njim. Jer i on vodi ‘neke svoje borbe’. Živom se čovjeku svašta dogodi, svašta doživi, ali i preživi. Ova bolest mi je velika životna poruka i upozorenje da nikada ne znaš kada se možeš razboljeti. A kada se razboliš, shvatiš kako je dobro biti zdrav. Ljudi se danas najviše ‘dive’ mojoj snazi, za koju nisam ni znala da posjedujem. Ja sam snažna žena koja je pobijedila depresiju… I što mi drugo treba?

 

Strah od reakcija okoline

Strahovala sam i da će moja knjiga naići na podsmjeh i ruganje, no učinak je suprotan.

Dobivam mnogobrojne poruke podrške poznatih i nepoznatih ljudi… Pronalaze se u mojoj priči, bilo da se radi o ljudima koji su prošli ili prolaze kroz depresiju ili posve zdravim ljudima. Kritike su pozitivne, jako dirljive i mogu samo reći da sam vrlo sretna i ponosna na sebe što mogu pomoći drugim ljudima. Ljudi mi prilaze u gradu, pitaju za savjet, zovu na mobitel, telefon… Jedna gospođa mi je prije nekoliko dana dala pismo u kojem, među ostalim, piše da ovu knjigu treba naučiti napamet jer njoj je pomogla "da se sredi i počne živjeti normalno".

U suradnji s prof. dr. Slađanom Štrkalj Ivezić, predstojnicom Zavoda za socijalnu medicinu Kliničke bolnice Vrapče odlučila sam osnovati podružnicu Udruge Svitanje. U početku, bit će to grupa samopomoći osobama oboljelim od depresije, ali i svima koji žele sudjelovati. Još moram proći i određenu edukaciju kako bi, uz stručnu pomoć, znala pomoći oboljelim osobama u njihovom oporavku.  

Nedavno mi je izašla i druga knjiga "Sama u tami - Živjeti s depresijom" u izdanju Medicinske naklade iz Zagreba koja dokazuje, da moja borba i podrška svim ljudima u sličnoj situaciji, nikada neće prestati. Uskoro očekujem promociju knjige u Zagrebu i Požegi i jako sam sretna zbog toga.

O knjizi se svi zainteresirani mogu informirati na Facebook stranici Sama u tami.

 

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Možda će vas zanimati i ovo