tijelo pamti i pati

Čuvanje tajne o traumi iz djetinjstva nikad ne završi dobro, a ovi simptomi to jasno pokazuju

Ožiljci trauma iz djetinjstva utječu na samopoštovanje i povjerenje u ljude te se izražavaju u poteškoćama pri stvaranju bliskih odnosa...


Piše: Asja Kuzmanić Roje, integrativna tjelesno-orijentirana terapeutkinja • www.cir.hr


Trauma iz djetinjstva je pogubna, bez obzira u kojoj formi dolazi jer utječe na vaše samopoštovanje, povjerenje, sadašnje i buduće veze te osjećaj vaše stabilnosti i sigurnosti u svijetu. Čuvanje tajne o traumi iz djetinjstva može dovesti do emocionalno-psiholoških problema. I bez obzira na to što učinili da zaboravite, tajne vas progone svaki dan. Tijelo i um se sve više odvajaju, a opterećenje neizgovorene istine je sve veće.

Djeca mogu biti traumatizirana, ne samo istim stvarima koje mogu traumatizirati odrasle (npr. izravnim fizičkim / seksualnim zlostavljanjem, smrću, prirodnim katastrofama ili ratnim događajima) već i iskustvima koja na odraslu osobu ne bi vjerojatno utjecala uznemiravajuće: odbacivanje, zanemarivanje, verbalna agresija, svjedočenje zlostavljanja u obitelji, kaotično kućno okruženje ili neadekvatna briga, nježnost i nedostatak povezanosti. Izdali su vas ljudi kojima ste trebali vjerovati, oni koji su se trebali brinuti za vas. Nisu razumjeli. Umjesto toga, iz vlastite nezrelosti, vlastitih neriješenih i neosviještenih rana, duboko su vas povrijedili i emocionalno preplašili. Ova i slična iskustva mogu narušiti kritične razvojne faze kroz koje dijete prolazi na putu do odrasle dobi.


Strah od osude

Naša najranija iskustva s traumama i vezanjima predstavljaju obrazac za naše cjeloživotne psihološke, fiziološke i relacijske obrasce. Identitet pojedinaca s ranom traumom oblikovan je patnjom koju su doživjeli u ranom životu. Poteškoće u ovoj početnoj fazi povezivanja potkopavaju zdravo napredovanje kroz sve kasnije faze, utječući na samopouzdanje, samopoštovanje, osjećaj vlastite vrijednosti i sposobnost za zdrave odnose. Trauma u ovoj fazi povezivanja je osnova za mnoge naizgled nepovezane kognitivne, emocionalne i fiziološke probleme.

Ljudi danas, generalno na pitanje: 'Kako si?' odgovaraju : 'dobro ili ok' - opterećeni nedostatkom vremena, nepovjerenjem u iskrenost pitanja, sposobnosti sugovornika da nas iskreno čuje - skrivaju kako se osjećaju, većinom zbog osjećaja srama i straha. Ne znate kome možete vjerovati.

 

Ako se otvorite, plašite se da će vam će vas se osuditi, stigmatizirati, kazniti ili odbaciti, nedajbože proglasiti 'ludima'. I ovo je vrlo štura sličica prikaza usamljenog načina života. Nemate sigurnost nikome reći što vas muči. Ne znate kome možete vjerovati.

Jeste li ikada stali, ikada se upitali, pokušali povezati sadašnje probleme, simptome - s bolima s kojima se borite, a koji su uzrokovani vašim tajnama? Postoje neke uobičajene poveznice koje imaju veze s onim što ste osjećali, u što ste vjerovali o sebi i ljudima koje volite. Jedino kako ste (tada) znali i mogli , pokušali ste riješiti svoju traumu. Razlozi zbog kojih čuvamo tajne o traumama su različiti jer trauma utječe na svako dijete na jedinstven način. Možda se možete probati povezati/prepoznati u nekima od ovih:


Ne volim kontakt/kontakt nije siguran

Donedavno nije bilo poznato da prijevremeno rođena djeca trebaju fizički kontakt i da taj dodir ima snažan utjecaj na njihov organizam koji se rađa i razvija. U inkubatoru djeca nisu bila dovoljno dodirivana, nisu mogli biti uz majku, iz straha od infekcije. Nadalje, djeca koja nisu bila utješena dok su plakala, djeca koja su ostavljana da sama zaspu, (jer ih roditelji ne žele razmaziti) ostaju sama i proživljavaju užas i teror, bez potrebne regulacije, smirivanja, sigurnosti.

Ljubav roditelja naknadno može ublažiti ranu traumu, ali učinak neadekvatne povezanosti na početku života ostaje u fiziologiji i psihologiji djeteta u razvoju, posljedično i kod kasnije odrasle osobe te može doći do izbjegavanja kontakta i bliskosti.


Je li to bila vaša krivica?

Kada je trauma imala oblik zlostavljanja ili čak gubitka, djeca često krive sebe kada nemaju drugog načina protumačiti što se dogodilo. Dijete na sebe preuzima teret krivnje. Je li to bila vaša krivica kada ste vikali i osjećali se loše, prestrašeno, tužno ili uplakano?

Za ništa navedeno - niste krivi. Ali kao dijete ste ranjivi na ono što vam je rečeno. I kao posljedicu, danas imate u glavi podrugljiv, samokritični glas koji vam govori sve vrste negativnih, posramljujućih stvari o vama. Zbog tog glasa se osjećate loše.

Ako su na vas, kao dijete često vikali, zvali vas kojekakvim pogrdnim posramljujućim imenima ili vas učestalo kritizirali - danas taj isti glas živi u vama i čini vas da osjećate krivnju za sve. Nije li strašna ta tajna s kojom se treba živjeti? To vas udaljava od ljudi, kontakta i otvaranja, zbližavanja. Ne možete biti otvoreni jer zaista osjećate da imate neprimjerene misli, osjećaje, ponašanja koja trebate još dublje sakriti. Kako će se ikome svidjeti, kad se ni sebi ne sviđate?

 

Kad živite s tako lošim mislima i osjećajima, teško je ne osjećati sram. Ako ne možete biti otvoreni sa sobom, da upoznate sebe iznutra, tko ste uistinu, ne možete se baviti ni svojom traumom. Sve što želite učiniti je zaboraviti što se dogodilo. Ne vidite drugi izbor.


Samozaštita

Disocijacija je odvajanje od osjećaja koji ste imali 'oko' svoje traume. To je način da se zaštitite kada ste povrijeđeni ili zlostavljani kao dijete. Pogotovo kad vas povrijede oni koji bi vam trebali pomoći. Kada dijete nema drugog izbora za nositi se samo s užasom preplavljujućih, neugodnih emocija, kada klasični bijeg-borba-smrzavanje pokušaj propadne, to je jedini preostali način da se zaštiti tijekom traumatičnih iskustava.

Kako to točno izgleda? Ne osjećate, kao da niste tamo, u toj nelagodnoj situaciji. Ako nemate terapeutsku pomoć i podršku, ova vrsta samozaštite nastavlja se kroz odrastanje. Možda ćete kasnije živjeti prilično izoliran, izdvojen (ne)emotivni život. Možda imate čak i OKP kao pokušaj kontrole svojih osjećaja. Naravno, ne želite se sjetiti što ste osjećali, svu energiju ste organizirali oko zaborava, odvajanja.

Trauma u djetinjstvu previše je preplavljujuća, zastrašujuća i osjećaji su previše. Pogotovo kad nema nikoga tko bi vam pomogao ili razumio osjećaje koje imate. Bili ste sami u tome. Danas se trudite odbaciti, negirati uspomene kad se počnu vraćati, što je razumljivo s obzirom na najranija iskustva samoće u tome.

Zaborav je vaš najbolji pokušaj da svoju traumu sačuvate u tajnosti od sebe. Mislite, bar želite vjerovati, ako se ne prisjećate, u glavi, ona će nestati. Vjerujem, željeli biste. Ali to tako ne funkcionira jer su zapisi trauma ostali u vašem tijelu.

 

Ne želite otvarati svoje tajne. Previše je zastrašujuće pogotovo kada razmišljate (o sebi) previše. Jedino što ima smisla je 'zaboraviti na to' i krenuti dalje. Ne možete misliti ni na koji drugi način da se nosite s traumom iz djetinjstva. Kad sebe dovoljno uvjerite da je sigurnije ne razgovarati s nikim o tome, onda ste i dalje uistinu sami. Osjećate se socijalno anksiozno. Teško se opustiti i potpuno vjerovati. To je još jedan od razloga zašto čuvate tajne. Ali to je i težak način za proživjeti život. Ne možete biti bliski ni s kim, usamljeni ste. Ali, sama pomisao da svoju tajnu odate nekome, pitate se kome? Niste sigurni je li netko dovoljno siguran da bi mogli vjerovati. Tko vas ne bi ponizio, ismijao? I ne vjerujete da itko to uopće može razumjeti. A sjećanje ii poneki flashback (u obliku paničnog napadaja) vas tjera da ponovno sve proživite. Još jedan od razloga zašto ne želite razmišljati i prisjećati se o bolnim, uznemirujućim događajima ili emocijama je to što vas podsjećanje i pričanje o traumi čini kao da ponovno proživljavate traumu. Ponekad se sve vraća u flashbackovima. Osjećaj je da se sve događa iznova. Svi osjećaji vas preplavljuju. Jednostavno je previše. Osjećate se kao da ste tamo, mali i prestrašeni i nemoćni. I sve je stvarno. I tu se vraćam na problem dijeljenja vaše tajne - sram i strah vas je od poniženja.


Vaše tajne žive u vašim simptomima

Ljudi s ranim traumama izuzetno teško daju svoje povjerenje nekome, što je razumljivo, s obzirom na to da su se morali naučiti snalaziti i preživljavati sami. Ponekad mislite da nitko koga sretnete nije pretrpio taj unutarnji horor kao vi. Intelektualno znate da su i drugi ljudi pretrpjeli traume. Ali nikoga ne poznajete. Ili, barem, o tome nitko nije razgovarao. Pa, gdje biste pronašli nekoga da razumije? Čini se praktički nemogućim. Ako ne vjerujete da netko može razumjeti, to vas čini usamljenijima. Osim toga, ako ste bili povrijeđeni od djetinjstva, to samo učvršćuje vaše uvjerenje da je čuvanje vaše tajne jedini put. Ipak, je li?

Vaše tajne žive u vašim simptomima. Donosimo nekoliko razloga zbog kojih čuvanje tajni o traumi možda neće biti u vašem najboljem interesu:

'Zaboravljanje' ne funkcionira, tijelo je to koje pamti i pati. Javljaju se flashbackovi, panični napadaji ili noćne more. Tajne vas izjedaju, opterećuju, dodatno podižu strahove. Misli su vam opterećene nametljivim, kritičkim nabojem.. Čak i ako to ne shvaćate svjesno, to je istina. Te tajne traume vašeg djetinjstva svakodnevno utječu na vaš život. Nitko ne čuva tajnu osim ako ne smatra da je previše grozna za izreći. No, trauma u djetinjstvu je horor i ostavlja duboke ožiljke.

 

Ako živite sa svojom traumom u tajnosti, dodatno će na vas utjecati. Tajne vas izjedaju i kidaju iznutra. Izjedaju vaše samopoštovanje, osjećaj vlastite vrijednosti. Zbog tih tajni osjećate se još gore jer mislite da postoji sramota u dijeljenju tog tereta. Ako u to vjerujete, ne možete potražiti pomoć. Vaši simptomi se nastavljaju čak i ako pokušate zaboraviti.


Neliječena trauma

Neliječena trauma stvara simptome koji poprimaju mnogo oblika. Pokušali ste zaboraviti i umrtviti se, odvojiti, anestezirati, otupiti. Ne možete zauvijek nastaviti ukočenost. Ako nemate svjesno pamćenje ili flashback, imate tjeskobu ili povremene epizode depresije. Ponekad može biti jako loše. Možda se čak osjećate panično i ne znate zašto. Možda imate poremećaj prehrane. OKP je česta posljedica traume iz djetinjstva. To su sve oblici psiholoških problema koje tajna počinje poprimati. Ipak, to su stvarno simptomi. I u osnovi ovih simptoma nalaze se dublji ožiljci.

Ožiljci trauma iz djetinjstva utječu na vaše samopoštovanje i povjerenje u ljude te se izražavaju u poteškoćama pri stvaranju bliskih odnosa. Mogu biti prisutni i ako imate željeni posao ili ste uspješni i funkcionalni u poslu. Ovi ožiljci kriju se u vašim simptomima depresije, tjeskobe, panike, OKP-a, fizičkih problema, raznih oblika (blaže/teže) ovisnosti ili poremećaja prehrane. Ali, ti psihološki simptomi su tragovi. Oni su smjernice - vaša trauma iz djetinjstva pokušava privući vašu pažnju. Da vam treba pomoć. U obliku podrške, kakva je izostala kada vam je bila najpotrebnija. A čuvanje tajni onemogućava je dobiti.

 

U radu s ranom traumom potrebno je naučiti da je sigurno imati osjećaje i senzacije. Ako naučite prisustvovati unutarnjem iskustvu, postat ćete svjesni da tjelesno iskustvo nikada ne ostaje statično. U terapiji, uz sigurno vodstvo, dobije se novo pozitivno iskustvo da su svi ti zastrašujući osjećaji u prošlosti. Preživjeli ste! Ono što treba osvijestiti su vrlo konkretni obrasci, kako se vaša trauma ponavlja, što je vidljivo kroz načine na koje se odnosite prema sebi, svojim snovima, kritičkom glasu u glavi koji stvara vaš sram te strahu od blizine i intimnosti.

Ključno je osobi pomoći u stvaranju osjećaja fizičke kontrole, radeći na uspostavljanju fizičkih granica, istražujući načine reguliranja uzbuđenja, u kojima korištenje daha i pokreta tijela može biti izuzetno korisno. Učinkovit tretman uključuje i učenje toleriranja osjećaja i senzacija povećanjem sposobnosti utjelovljene svjesnosti, introspekcije (samoopažanja, tj. opažanja vlastitih psihičkih procesa) učenje nošenja s uzbuđenjem, učenje da je nakon suočavanja s fizičkom nemoći ključno sudjelovati u učinkovitom djelovanju, te učenje nošenja s uzbuđenjem, ljutnjom i bijesom. Pristup tome je svakoj osobi je individualan i u terapijskom smislu se sprovodi jedinstveno, za vas i vašu povijest, obzirom da je svako traumatizirano dijete različito povrijeđeno.


Terapijski proces

Uloga tjelesno orijentiranog terapeuta u transformiranju traume uključuje aktivno uključivanje i sudjelovanje vašeg uma i tijela u otapanju i popravljanju prošlih ozljeda. To se može postići prisnim, njegujućim i ohrabrujućim individualnim ili grupnim terapijskim procesom. Brižni, njegujući kontakt može potaknuti hormone koji pomažu vraćanju prirodne povezanosti mozga u tzv. sigurnu privrženost/povezanost.

Tjelesno orijentirani terapeuti razumiju razloge tajni  vašeg nepovjerenja. Ne živite samo sa simptomima. Simptomi su izrazi onoga što vam se dogodilo. Potražite terapeuta, za kojeg imate osjećaj da vas može čuti i podržati, koji vas može pozvati i 'držati s bilo kakvom emocijom koju imate, uključujući vašu ljutnju. Definitivno postoje tjelesno orijentirani terapeuti koji to mogu.

Nakon što riskirate i odlučite da je najbolje ispričati svoje tajne nekome tko vas razumije, bodri i podržava, tijekom terapije je važno doći i do korijena vaše traume djetinjstva i do najranijih odnosa koji još uvijek nesvjesno utječu na vaš život.

Ne morate biti sami s osjećajima kojih se toliko bojite. Trebate prisutnost, stabilnost, mir i razumijevanje. Razvijajte i gradite povjerenje. Ono ne dolazi odlukom 'iz glave'  kome ćete vjerovati, već postavljanjem namjere i kontinuiranim ponavljanjem novih, ugodnih iskustava uz sigurno vodstvo terapeuta.

 

 

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Možda će vas zanimati i ovo