govoriš mi
da nisam kao većina cura
i naginješ se prema meni na poljubac sklopljenih očiju
ima nečega u toj izjavi - nečega u tome
kako moram biti različita od žena
koje nazivam sestrama da bi me želio
- od čega mi dođe da ispljunem tvoj jezik
kao da bih trebala biti ponosna što si mene izabrao
kao da ih trebala odahnuti što misliš
da sam bolja od njih
- Rupi Kaur
Iako je dominantno oružje narcističnih osoba emocionalno zlostavljanje, nisu nepoznate ni situacije u kojima su bili prisutni i drugi oblici zlostavljanja. No, zašto bi netko ostajao s nekim tko ga zlostavlja?
Današnja tema je onaj dio odgovora na to pitanje u kojem u takvom odnosu ostajemo jer se osjećamo posebnima.
Nikad dovoljni dobri
Svi se želimo osjećati posebnima i u nekakvim idealnim okolnostima tu posebnost bi gradili na jedinstvenoj kombinaciji naših unutarnjih i vanjskih karakteristika. Bilo bi nam dovoljno znati da "Znam kuhati. Imam super smisao za humor. Znam slušati. Odana sam..." te uz potvrdu tih predivnih karakteristika dodatno jačati taj osjećaj posebnosti.
No, te idealne okolnosti zahtijevaju od nas i ponešto drugačiju prošlost. Na žalost, nismo svi imali roditelje koji su slavili prvi zub, prvu krivo izgovorenu riječ i nevjerojatan način na koji smo se uspentrali na tobogan i spustili po njemu. Nismo imali priliku pacati se u osjećaju nevjerojatnosti zbog svih onih blesavih sitnica koje jedno dijete razlikuje od drugoga i zbog kojih ta majka voli to dijete najviše na svijetu. To su blesave sitnice, spontane sitnice gdje saznaš tijekom ručka, bez ikakvih očekivanja, da tvoje dijete voli razdvajati namirnice u tanjuru i zbog toga ga voliš još jače.
Ne, neki od nas odrastali su u obiteljima u kojima nikada nismo bili dovoljno dobri osim ako ne bismo bili točno ono što bi od nas tražili. Nema spontanosti. Nema ljubavi radi sitnica ili radi jedinstvene kombinacije naših kvaliteta i karakteristika.
Ako nas smatraju posebnima samo radi idealnog performansa koji su naručili, oni zapravo ne vide nas, šalju nam poruku da takvi kakvi jesmo nismo dovoljno dobri. Bol je jaka. "Ono... fak ne valjam.", a posebnost radi performansa postaje jedino što je dostupno i jedina konstanta. Vjerujem da i ne znamo da je moguć drugačiji oblik posebnosti.
Trenutna opčinjenost
Čar mnogih narcističnih osoba proizlazi iz njihove trenutne opčinjenosti nama, a takva opčinjenost koju pokazuje netko tko je tako grandiozan ne može ne pomilovati naš ego.
No, ako smo svjesni svoje posebnosti vrlo brzo će nam postati jasno da narcis ne vidi nas nego nešto što bi on želio da budemo. Osjećamo pritisak, jer iako nam s jedne strane laska što bi nas netko smatrao tako pametnima, tako nevjerojatnima, "... ti si prva osoba s kojom mogu tako razgovarati...", "one prije ti nisu bile ni do koljena...", "... ti me jedina razumiješ..." - vjerojatno ćemo brzo pobjeći iz tog odnosa zbog neizgovorenih zahtjeva i svega onoga što ta posebnost nosi.
Ali, ako nismo svjesni da možemo biti posebni i bez njega ili bez nje, naći ćemo se u problemima jer će nam ta posebnost biti poznata i nju ćemo možda moći održati samo ako izvedemo dobar performans.
Vrlo brzo ono "...one prije nisu ti bile ni do koljena..." postaje nabrajanje kakve su te one bile s neizgovorenom porukom da mi ne smijemo biti takve jer inače ćemo i mi u tom slučaju postati ona koja neće biti ni do koljena njegovoj novoj partnerici.
I dok s jedne strane možda i ima smisla ne biti "...ludača koja ga je prevarila..." ili "... hladna i emocionalno nedostupna..." i poraditi na tome ako postoji potreba, što ako se s druge strane radi o nečemu što mi jesmo i ne bismo to željeli mijenjati. Što ako ne smijemo plakati jer "... je njegova bivša tako emocionalna...", ili reći "Ne.", jer nas je uvjerio da ne smijemo reći "Ne.", jer onda smo kao i sve druge ne-posebne.
Previsoka cijena
Taj vrhunac osjećaja posebnosti koji može izazvati narcis je nevjerojatan, ali mu je cijena prečesto previsoka. Cijena tog vrhunca je sve. Cijena je gledati se u ogledalo i vidjeti kako malo pomalo gubiš dijelove sebe i kako ta osoba pred tobom postaje sve bljeđa i bljeđa i gotovo nevidljiva ispod maske koju nosiš za performans.
Ponekada u tome što smo posebni nema ničeg posebnog u pozitivnom smislu. Posebni smo. Tu priča staje. Ako pokušamo samo malo elaborirati taj osjećaj shvatit ćemo da se osjećamo posebnima samo zato što nas on voli i da se bojimo da bez njega nećemo imati vrijednost. Nalazimo se u odnosu koji je loš za nas, a iz kojeg ne odlazimo jer se bojimo da ćemo izvan tog odnosa postati bezvrijedni.
Iz takvih odnosa odlazimo onda kada shvatimo da je možda za nas zdravije nikome više nikada ne biti tako poseban, odnosno, kad shvatimo druge načine na koje možemo biti posebni.
Ne smijemo zaboraviti da iako je narcis došao s naramkom punim obožavanja onoga idealnoga što bi on želio da jesmo, da smo mi željeli biti to idealno i da smo odbacivali ono što zbilja jesmo jer smo se sramili sami sebe.
U svijetu punom X-mena, Supermena, Sedmih od Devet ili Edwardovih Bella svi mi želimo biti posebni i jedinstveni i vjerujem da to možemo i biti na svoj, malo manje grandiozan način.
Ne znam postoji li veći gušt od toga da znamo tko smo, koliko to možemo znati u nekom trenutku, primjerice, da smo duhoviti i osobe koja se iskreno smije našim šalama i time nam potvrđuje našu posebnost. Zašto bismo morali biti nerealno moćni, lijepi, sposobni super ljudi da bismo bili posebni?
Ostajte mi dobro <3
Preuzmite uzde svog života u svoje ruke. Treba li vam pomoć na tom putu, slobodno mi se javite.