Istina jedne slike

Čovjek bi trebao biti usmjeren prema izazovima, ali ne onim mlakima, nego onima od kojih mu zastaje dah

Jesam li predugo čamila u lažnoj istini o sebi? Kad sam vidjela pravu istinu kroz oči drugoga, bila sam zgrožena i povrijeđena

Ono što sam još kao dijete smatrala čarolijom, bio je svijet boja prenesenih na slikarsko platno. Divila sam se toj neobičnoj igri svjetla i sjene, posebno u odrasloj dobi, kada sam i sam život nazvala umjetnošću. Mi ljudi, zapravo i jesmo umjetnici života. Jedina razlika je što su naše slike žive, pa ih stoga emotivno drugačije doživljavamo i proživljavamo.

Ako je život dar, onda su ljudska bića darovi životu. Kada nijanse naših životnih boja nisu usklađene kako smo mi željeli ili kako smo zamišljali, planirali… počinje naš emotivni kaos, a posljedice poput razočaranosti, klonuća duhom, depresivnih epizoda ili imaginarnog optimizma sasvim su legitimne.

Koju ćemo boju kao temeljnu staviti na vlastito slikarsko platno odabiremo sami, ali kako će izgledati naša završna slika, ne možemo vidjeti unaprijed. Jer da možemo, sve trenutke svog života učinili bi idiličnim, no idila je ipak rezervirana za maštu.

 

Zato ću se ja vratiti slikarima i oduševljenju njihovim stvaranjem, gdje se sigurno unaprijed ne opterećuju hoće li njihovo djelo biti osrednje ili remek djelo. Oni si dopuštaju stvarati dušom, kao i svi pravi umjetnici, spremni na sva moguća iznenađenja. I dobra i loša nešto znače. Nema beznačajnog.

Dublje ispod površine

Ući dublje ispod površine poželjet će svaki čovjek, kojem ova ponuđena stvarnost nije dovoljna kao takva, već je želi ne samo bolje upoznati, nego doći ako ne do same srži, barem blizu nje. Takve ljude uvijek sam smatrala osebujnima, željnim istraživanju, lucidnima.

Lucidnost je karika koja nas spašava od bezvoljnosti, a bezvoljnost počinje ponavljanjem jednoličnih radnji. Čovjek bi trebao biti usmjeren prema izazovima, ali ne onim mlakima, nego onima od kojih mu zastaje dah. I meni je zastao dah kada sam dobila priliku koju sam dugo čekala.

Upoznala sam slikara koji nije samo slikao i time zarađivao za život, nego je živio svoje slikarstvo. Ako je bilo potrebno crtao je i po trideset puta isto drvo, tražio izraz u očima, dok ne vidi dušu, a ne da usavrši tehniku. Moram priznati kako nisam razumjela tu njegovu tvrdnju. Ja sam ipak više vjerovala u upornost, jer za tražiti dušu treba vremena i strpljenja, a najviše volje.

Dvije stvarnosti

Na moje pitanje zašto uopće slika, odgovorio je, ni radi slave ni radi egzistencije, već radi pokušaja povezivanja unutarnje i vanjske stvarnosti u jednu stvarnost. To je neka druga dimenzija mala moja, rekao bi nasmiješen, koju i ti možeš upoznati ako se potrudiš. Po prirodi pomalo lijena, a možda i ohola, da zbog pogreške ne budem ismijana, odmakla sam se od ulaska u svijet njegove dimenzije, isprikom nespremnosti. Uvažio je moju ispriku, jer me dobro pročitao.

Nije bio od onih napornih koji bi nagovarao i dosadno tupio je li bolji njegov ili moj odabir. On je svoju oholost odavno zakopao duboko pod zemlju, čime nije samo postao još bolji slikar, nego i nadasve mudar čovjek. On nije trošio svoje vrijeme na dosadu ni isprazne radnje, nije želio unaprijediti ni moju umnu ljenost. Dopustio je da se uvjerim sama.

Čovjek je odavno spoznao virtualnu igru ljudske stvarnosti, znajući ako je upotrijebiš u prave svrhe, kreativnost tvoje duše uvijek će ti biti na usluzi da prebrodiš i najteže trenutke svoga života. Osim njegovih slika u atelijer sam dolazila i zbog njegovog izgleda, uh tog mišićavog tijela, bludnih misli… željela sam ostati u svojoj površnosti o spoznaji života, bez odricanja narcisoidne crte u sebi.

Uočio je on moju narcisoidnost, što sam saznala kasnije, ali nije smatrao shodnim upozoriti me na opasnost te moje osobine. U prolazu mi je naglasio kako narcisoidni ljudi vrlo lako postanu karikature. Na dubokoumnost njegovih riječi odmahnula sam rukom. Kada mi je rekao, zabavljaš se na smrt, pomislila sam, ah ti umjetnici i nastavila po svome.

 

Zamolila sam ga da naslika moj akt. Zapitao me: Jesi li sigurna? Koliko sam krivo shvatila njegovo pitanje, naučilo me vrijeme.

Prošli su mjeseci mojeg ogoljelog ležanja na kauču u njegovom atelijeru. Bila sam pozer po prirodi, pa me nije trebao dodatno upućivati. Željela sam na platnu osvanuti kao mistična zavodnica. Zamišljala sam svoju sliku u galerijama diljem svijeta. Živjela sam u iluziji sebe o sebi. Kada je slika bila gotova, rekao mi je:

- Pogledaj, ovo si stvarna ti. Povezana izvana i iznutra. Hajde otvori oči.

Da sam tada sklopljenih očiju napustila atelijer sačuvala bih iluziju o sebi, no bi li ta iluzija vremenom bila razbijena ili me zaista učinila karikaturom, u to vrijeme još uvijek nisam mogla razborito razmišljati. Narcisoidnost je vladala mojim umom, uvjeravajući me da moja istina o meni vrijedi, tuđa ne.

Kad vidiš pravu istinu u očima drugog čovjeka, ako odstupa od tvoje, zgrozi te, zgromi te, užasno povrijedi… Jesam li predugo čamila u lažnoj istini o sebi?

Čim sam ugledala sliku, osjećala sam se kao da mi je netko stavio omču oko vrata, prozivajući to zlom namjerom. Na slici sam imala glavu divlje mačke, a tijelo žene. Oko mene je sve bilo puno štakora. Povraćalo mi se.

 

- Namjerno si me unakazio, rekla sam. Jedino su mi oči lijepe. Ti nisi umjetnik, ti si sadist.

Zaletjela sam se noktima uništiti sliku. Zaustavio me, čuvajući svoje djelo i vjerujući u njega.

- Nisam te ja unakazio, to si učinila sama. Unutarnje oko tvog i mog svijeta jako se razlikuju, čime se razlikuju i naše istine, uputio me.

Moja samouvjerenost

Izvrijeđala sam njegovo unutarnje oko, ne pokazujući nimalo uviđavnosti da bi njegova istina mogla biti točna. Ja sam sebi bila idealna. I drugima također. Na moj izgled nitko se nije bunio, niti na moje ponašanje. Bila sam previše samouvjerena.

- A čemu ovi štakori?, upitala sam ga ratoborno.

- Zar se nisi prema svima postavila kao prema štakorima? Postojala si SAMO TI. Ja sam ti želio otvoriti oči, a ne te povrijediti. Žao mi je, ako si krivo shvatila.Možda jednom shvatiš.

Više ga nisam željela slušati. Zalupila sam vratima želeći zaboraviti i njegove riječi i njegovo djelo.

Godinu kasnije saznala sam da je slikar oslijepio, ali nastavio slikati. Bila sam uvjerena kako je to laž. Došla sam pred njegov atelijer, ušla na prstima. Bio mi je okrenut leđima.

- Želiš saznati kako slijepac može slikati?, upitao je.

- Upravo tako, odgovorila sam bez imalo uvijanja.

- Unutarnjem oku nije potreban vid Ema. Hoćeš li se uvjeriti u moju istinu?

- To mi je najveća želja.

Najviše me iznenadilo što mi je nakon godinu dana zapamtio ime. Dok sam o tome razmišljala upitao me:

- Ponovno ću naslikati tvoj akt. Slažeš se?

Pristala sam, sigurna kako ću se dobro nasmijati. Kada je završio s radom, slika je bila identična onoj od prije godinu dana. U meni se javilo strahopoštovanje. Shvatila sam da osim svijeta koji poznajem, postoji svijet veći od mog. Svijet unutar mene, koji će stvarnost u kojoj živim učiniti potpuno drugačijom.

MISAO TJEDNA

Riječi su odgajatelji i maloj i velikoj djeci. Zato, pazimo što pričamo.

 

 

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Please don't insert text in the box below!

Možda će vas zanimati i ovo