Gotovo šest tjedana trebalo je Zagrepčanki Mirjani Sokolić Zadi da se izbori s koronavirusnom infekcijom i da se testiranjem dokaže da je negativna. Mirjana se ubraja u rizične skupine jer ima šećernu bolest tipa 2 i već je godinama na inzulinu, a zbog Covida-19 vrijednosti šećera su joj se prvih dana bolesti utrostručile. Sve je počelo na putovanju u Tursku, kamo je kao dio velike turističke skupine ova 67-godišnja umirovljena medicinska sestra krenula sa svojim društvom.
Nisam mogla spustiti šećer
- Bili smo na putovanju od 9. do 16. ožujka, u Turskoj tada još nije bilo oboljelih od korone, barem su takve bile službene informacije. Da ih je bilo, sigurno ne bih putovala. Već tijekom putovanja počela sam šmrcati, blago mi se povisila temperatura i počeli su bolovi u sinusima, ali s obzirom na to da i inače imam problema sa sinusima, pripisala sam simptome tome i nisam se isprva previše zabrinula - govori Mirjana Sokolić Zadi.
- Poslije se pokazalo da je to bila korona, a kasnije smo doznali i da su u našoj skupini bile tri osobe koje su još prije putovanja imale kontakte sa zaraženima, pa smo se vjerojatno od njih zarazili. S tog je putovanja bilo pedeset pozitivnih. Kada je skupina kretala na putovanje, još nije bilo kontrola. Putnici, od kojih su još neki razvili simptome na putovanju, očekivali su da će ih po povratku epidemiološke službe dočekati u zračnoj luci, ali to se nije dogodilo. Tada je, naime, već bila proglašena epidemija koronavirusne bolesti na području cijele Republike Hrvatske i na snazi su bile preventivne mjere prema kojima su svi strani državljani koji ulaze u Hrvatsku iz područja gdje su bila tadašnja žarišta zaraze obavezno bili smještani u karantenu na 14 dana, no strože mjere ograničenja kretanja i prelaženja graničnih prijelaza uvedene su nekoliko dana kasnije.
Kao željezo
Po povratku je Mirjani postajalo sve lošije pa je pokušala doći do svog liječnika opće medicine, ali nije uspijevala. Zbog toga je odlučila otići u Covid ambulantu u Parku Stara Trešnjevka gdje su joj odredili mjeru samoizolacije, ali je nisu testirali. Zdravstveno stanje dodatno joj se pogoršavalo. Inače ima dobro kontroliran šećer, uvijek oko 6 mmol/l, a sada joj je skakao do 15 i do 18 mmol/l. U normalnim okolnostima Mirjana uzima inzulin obavezno tri puta dnevno, po potrebi i četiri, a sada nikako nije mogla spustiti šećer.
- Bila sam iznimno slaba, kao nikada prije u životu, nisam mogla ništa jesti jer sam u ustima stalno imala okus metala, kao da mi je komad željeza u ustima. I dalje sam pokušavala dobiti svog doktora, ali sestra me nije željela prespojiti, samo bi mi govorila da ležim, mjerim temperaturu i pijem puno tekućine, jer je smatrala da se kod mene ne radi o Covidu-19. Kad sam nakon tri-četiri dana ipak uspjela razgovarati telefonski sa svojim liječnikom, propisao mi je antibiotike. Nisu mi pomogli, samo sam još dobila proljev - govori Mirjana, koja se tih dana osjećala kao da je kamion prešao preko nje.
- I onda je još grunuo potres. Uplašila sam se, ali bila sam toliko nemoćna da nisam mogla izaći van. Susjedi su se zabrinuli, zvali su da pitaju gdje sam i što je sa mnom. Iako je bila vrlo slaba, Mirjana je tijekom bolesti imala tek blago povišenu tjelesnu temperaturu, uglavnom 37,2°C ili 37,5°C, a samo jednom u prva dva dana bolesti imala je 38°C. Dobar dio vremena uopće nije imala povišenu temperaturu. Znala je da mora saznati ima li koronu ili nema pa se primila telefona.
- Telefonirala sam jednoga dana ukupno oko sedam sati, zvala sam 113, Covid ambulantu, Zavod za javno zdravstvo, Hitnu, ali nisam uspijevala dobiti odgovore - trebam li se testirati, kako i gdje. Ipak, s Hitne su me nakon mog poziva provjeravali - zvali su svakih pola sata da vide imam li problema s disanjem. Ali respiratorne teškoće nisam imala - kaže.
Telefonijada je ipak urodila plodom, jer povratno ju je nazvala epidemiologinja koja joj je rekla da se javi u Covid ambulantu i da će joj oni dogovoriti testiranje. Učinila je tako.
- Po mene je došao kombi. Vozač ne smije izlaziti pa sam sama morala otvoriti klizna vrata, što sam jedva uspjela jer sam bila sva slomljena od bolesti. Sjedala su bila prekrivena najlonima, ali najlon je bio mokar od dezinfekcijskih sredstava i morala sam na to sjesti. Vozač me dovezao ispred Infektivne, gdje su vani postavili kontejnere, morala sam izaći iz kombija i dva sata mokrih hlača čekati da me testiraju. A padao je snijeg - prepričava.
- Tamo su napisane upute, kada dođeš, trebaš nazvati administratora, pa sestru, pa doktora, ali nije mi jasno kako to obavi netko tko nema mobitel. Konačno je došao netko i dao mi kuvertu s potrebnim papirima, s tim sam otišla do drugog kontejnera i tamo mi je tehničar u zaštitnom odijelu uzeo bris.
Nalaz: pozitivna
Idućeg dana dobila je nalaz: pozitivna. Epidemiologinja koja ju je tada zvala bila je, kaže Mirjana, izuzetno susretljiva, dala joj je svoje ime i prezime i broj mobitela i rekla joj da je može nazvati ako se u nečemu ne može snaći.
- Hvala joj na pomoći. Zvala sam je, jer stvarno sam imala problema. Kada sam se, naime, trebala ponovno testirati, zvala sam svog liječnika opće medicine, ali on mi je svaki put rekao da oni ne ugovaraju testiranja ni prijevoz. To mi je čudno, jer od mog društva s putovanja u Tursku od korone nas je oboljelo šest i svi ostali kažu da su im njihovi izabrani liječnici organizirali testiranja - navodi Mirjana, koja se zato svaki put za pomoć obraćala susretljivoj epidemiologinji. Tijekom bolesti našu sugovornicu nadzirala je policija, dolazili su gotovo svaki dan kontrolirati krši li mjere samoizolacije.
- Već smo se uhodali, pa bih ja izašla na balkon i mahnula im, jer stanujem na trećem katu pa da se ne moraju uspinjati.
Stalno sam se inhalirala
Mirjani nije bilo lako zatvorenoj u stanu. Jedino liječenje koje je primjenjivala bilo je inhaliranje vruće vodi sa soli. Stalno se, kaže, inhalirala, i po deset puta na dan, i to nad velikom posudom da joj para istodobno ide i u usta i u nos. Prvih deset dana bolovanja bilo joj je najteže, onda je počela pomalo dolaziti k sebi, počela je i više jesti i tada je krenuo oporavak. Inače živi sama, njezina kći s obitelji živi u drugoj četvrti, a sin je u Njemačkoj. Kako je Mirjana inače dobro organizirana, tako je imala kod kuće dovoljno lijekova, inzulina i osnovnih namirnica, a ono što joj je tijekom samoizolacije uzmanjkalo, a to je najviše bilo povrće i voće, donosio joj je zet i ostavljao pred vratima.
- Svi me sada pitaju kako to da s obzirom na moju šećernu bolest, a i na činjenicu da sam prije dvanaest godina operirala karcinom dojke, nisam dobila bolničko liječenje. I meni je čudno što nitko nije previše obratio pozornost na moj dijabetes, no draže mi je što sam se liječila kod kuće - iskrena je Mirjana.
- Tako sam mogla bolje pratiti i kontrolirati šećer u krvi i mogla sam jesti ono što mi odgovara. Nakon 28 dana od izbijanja simptoma uslijedilo je drugo testiranje, bilo je to 10. travnja, i test je bio negativan. No, budući da se uvijek moraju provesti dva kontrolna testiranja, Mirjani su uzeli bris još jednom, na Uskrs, ali to testiranje nije uspjelo pa je zbog toga morala još dva puta otići na testiranje. Konačni rezultat da je negativna na koronavirus dobila je 24. travnja. I nakon toga morala je još nekoliko dana biti kod kuće, dok se ne odjavi s liste pozitivnih, jer u njezinu slučaju ni to nije išlo sasvim glatko. Uspjela je preko jedne od zagrebačkih Covid ambulanti.
Da, to je teška bolest
Sada se Mirjana Sokolić Zadi dobro osjeća. Šećer u krvi joj se nakon prvih 14 dana bolesti polako počeo vraćati na uobičajene vrijednosti, prvo se nekoliko dana vrtio oko 10 mmol/l, da bi se potom spustio na vrijednosti oko 6 mmol/l. I vrijednosti HbA1C (koje označavaju prosječnu razinu glukoze u krvi posljednja tri mjeseca) pokazale su oko 7 za proteklo razdoblje, a inače je Mirjani nalaz uvijek oko 6,1. Naša sugovornica kaže da u danima kada joj je bilo najgore nije strahovala da bi sve moglo poći u pogrešnom smjeru, prvo, jer joj je bilo jako loše, a onda i zato što nije imala ni vremena razmišljati, jer se bavila telefoniranjem i traženjem objašnjenja i uputa za testiranje:
- Preboljela sam ranije u životu i gripu i razne viroze, ali nikada nisam imala takve simptome, toliku slabost i taj metalni okus u ustima. Nikada nisam bila toliko nemoćna i doslovce se jedva držala na nogama. Nikakva viroza prije nije mi to učinila i po svemu što sam proživjela mogu reći da je Covid-19 doista teška bolest koju treba ozbiljno shvatiti - zaključuje.