Onog dana kada nam dijete krene u vrtić, svakog je roditelja preplavio do tada im nepoznati osjećaj straha. Strepimo hoće li se uklopiti i znati igrati u velikoj grupi djece, hoće li se ozlijediti i tko će ga u tom slučaju utješiti, zalijepiti flaster i obrisati suze... Od svih enigma, najveća nam je ipak kakva je zapravo osoba odgajatelj koji će brinuti o našem mališanu. I svi se, složit ćete se, nadamo da je topla i dobra prema našoj djeci.
S jednom od njih i sami smo razgovarali. Mia V. odgajateljica je u jednom zagrebačkom dječjem vrtiću, a i sama je majka. Za razliku od drugih poziva i zanimanja, njezino zahtijeva cjelodnevnu brigu i posvećenost djeci, jer to do 15 sati čini za našu, a iza 15 sati za svoje dijete.
Koliku odgovornost iziskuje njezin posao, kako je to kad drugi brinu za tvoje dijete te što joj je najteže, ispričala je samo za naš portal.
Zašto ovaj posao
Često me pitaju zašto sam izabrala ovaj posao? Kako mogu cijeli dan biti okružena s toliko djece? A često slušam i komentare poput onih "Ja to ne bih mogla.", "Svaka čast vama tetama, ali ja to ne bih izdržala." Ili, pak, one skroz drugačije koji omalovažavaju naš posao - "Kao da vi tete na poslu nešto radite...", "Da je barem meni posao igra.", "Zar moraš studirati da bi bila teta u vrtiću?".
U početku sam slušala takve komentare i objašnjavala drugima zašto sam odabrala ovaj poziv i koliko je ujedno i lijep i zahtjevan. No, s vremenom sam shvatila da je sasvim nepotrebno dokazivati i truditi se mijenjati nečije mišljenje, dobiti uvažavanje od onih koji ga nemaju i ne vide toliku važnost i odgovornost u "igri s djecom".
Iskreno, puno toga nisam ni sama bila svjesna onog trenutka kada sam odlučila što želim raditi u životu. Izabrala sam poziv odgojiteljice predškolske djece zato što volim djecu, bilo mi je lijepo igrati se s njima i bila je lijepa pomisao na to da mi zanimanje bude zabavno. Međutim, moram priznati da nisam ni sama bila svjesna da je moje zanimanje sve samo ne "igra" - barem ne u smislu riječi kakvom je mnogi doživljavaju.
Teorija je bila jako zanimljiva, praksa jako zabavna, s velikom željom i ljubavi, prošao je cijeli taj period upoznavanja sa svim dijelovima našeg posla, programom rada u dječjim vrtićima.
S teorije na praksu
U trenutku kad sam položila stručni ispit i dobila svoju grupu djece stvari su se malo promjenile. U svom tom uzbuđenju osjetila sam određeni strah i ogromnu odgovornost. Svakodnevno sam bila odgovorna za 10, 20, pa čak i 30 malenih života. A svako je to dijete cijeli jedan veliki svijet za sebe, svako to dijete nosi sa sobom svoje različitosti i posebnosti, svoje potrebe. I tada, kada sam se počela suočavati sa svim situacijama kojih nema u knjigama, na koje me nitko nije pripremio, koje mi nitko prije toga nije objasnio, čemu me nitko nije ni mogao naučiti niti mi pokazati - tek onda sam osjetila pravu čar, ali i težinu zanimanja koje sam odabrala.
Što je najvažnije
Nevjerojatno se čini poznavati svako od toliko djece u grupi, posvetiti se svakom djetetu u svakom trenutku, pamtiti svaku sitnicu, primjerice igračku bez koje dijete ne može zaspati, pa čak i zapamtiti im svima imena - i to ne samo u grupi, već u cijelom vrtiću. Ali moguće je. Stvarno je moguće.
Ovaj posao možeš odabrati jedino iz velike ljubavi. Raditi s puno strpljenja, tolerancije i želje da svakodnevno rasteš i napreduješ zajedno s djecom o kojoj brineš.
Od najranije do predškolske dobi, prolaziš kroz sva razdoblja i proživljavaš zajedno s njima sve lake i teške trenutke, sve planirane i neplanirane situacije. I kroz suze, i kroz smijeh.
Najvažnije je naučiti promatrati i slušati djecu, poznavati potrebe i razvoj djeteta, a još je važnije i jako teško kada znaš da na dijete djeluješ svojim cjelokupnim ponašanjem i stavom, a ne samo riječima, planiranim aktivnostima i propisanim pravilima. Velika je to odgovornost.
Kao majka, Mia kaže da je puno stroža jer, očekivano, puno intenzivnije proživaljava sva iskustva i osjećaje vezane za vlastito dijete.
Kao majka, Mia kaže da je puno stroža jer, očekivano, puno intenzivnije proživaljava sva iskustva i osjećaje vezane za vlastito dijete.
Ljepota ovog posla...
Ljepota je u tome što rast i razvoj djeteta, igranje i istraživanje uz roditelja u najvećoj mjeri može vidjeti i doživjeti odgajatelj. Toliko lijepih trenutka, dječjih pitanja, nezaboravnih izjava, zagrljaja i osjećaja, nagrada su za posao koji radimo.
Naš posao doista nije igra i naše radno vrijeme nije samo ono što se vidi. I mi imamo sastanke, svakodnevne pripreme, edukacije, moramo raditi na sebi, riješavati dokumentaciju, preuzeti ogromnu odgovornost, raditi i s roditeljima...
Lijepo je kada se djeca vežu za tebe, kada svoju tetu ubroje među ljude koje najviše vole, kada osjetiš koliko sigurnosti im ulijevaš.
Roditeljstvo
Jako dobro znam kako je kada doneseš odluku o tome da ćeš imati dijete, jer to znači odlučiti da će tvoje srce "koračati izvan tvoga tijela". I onda odjednom svoj život ostavljaš svakodnevno nekome drugome, nekome koga ne poznaješ, jer moraš raditi.
I sjećam se, u početku mi je bilo jako teško prihvatiti činjenicu da ću toliko vremena provoditi na svom poslu s drugom djecom dok će moje dijete provoditi vrijeme s drugim tetama. Bojala sam se da ću svašta propustiti i neko je vrijeme trebalo da se sve posloži, ali sve su mi te situacije pomogle u poslu, odnosu s roditeljima i njihovu razumijevanju.
Cijeli dan s djecom...
Život mi je pokazao kako se nositi sa stvarima koje ne mogu promijeniti, kako naučiti prihvatiti stvari na koje ne mogu utjecati, koliko je moguće imati strpljenja i razumijevanja. Djeca su me naučila kako sve može biti jednostavno, čisto i jasno, samo je potrebno promatrati i slušati. Sreća je u malim stvarima, mislim da je to ono najvažnije što sam naučila od djece, u svom poslu i majčinstvu.
Spojila sam sva ta iskustva, ali ih svaki dan nadopunjujem onime što novo naučim i kao odgajatelj i kao majka. To mi puno pomaže i olakšava, postajem brže svjesna svojih grešaka i lakše ih ispravljam.
Naravno da nije uvijek sve idealno, ali trudim se da sve ono što može biti bolje - i bude.
Iako su joj dani na poslu uglavnom prožeti smijehom, veseljem i uspjesima djece za koju brine, kao u svakom poslu, tako i u Mijinu ima težih dana - onih kada ništa ne ide po planu, no upravo su te situacije ovoj majci i najizazovnije jer je uče strpljenju, toleranciji, mudrosti i motivaciji.
U mom domu
Nekada mi se čini kao da više tolerancije imam na poslu nego kao majka. Ali to je zato što puno više obaveza i zadaća imam kao majka, a i duboko proživljavam osjećaje vezane za vlastito dijete.
Mislim da je u odgoju najvažnije razgovarati s djecom, objašnjavati im, izražavati emocije, naučiti ih empatiji. Važno je djetetu pokazati ljubav, povjerenje i uvažavanje, izgraditi neraskidivu vezu, njegovati povezujući i iskren odnos, ali i postaviti granice. Koliko god nam se čini da dijete treba zaštiti od svega, potrebno ga je ponekad pustiti da na svom primjeru nauči kako se suočiti sa životom jer samo tako će i biti spreman na njega.
Teža strana ovog posla...
Naravno da je jako teško biti posvećena svakom djetetu koliko mu je potrebno, svakodnevno ih pokušavati smiriti i utihnuti, okupiti ih u aktivnosti, funkcionirati zajedno s njima, naučiti ih pravilima ponašanja u skupini... I onda sve to ponavljati sutra i prekosutra, i tjedna nakon toga :)
Nekad se čini kao da ništa ne ide po planu, ništa nećemo uspjeti napraviti, djece vode u drugom smjeru, sve se izokrene, imam dojam da me nitko ne sluša i ne čuje, ni jedna igračka nije na svom mjestu, a program mogu zaboraviti... Ipak, i u takvim situacijama se uči koliko je važna tolerancija, izdržljivost, mudrost i motivacija.
Svakodnevno se susrećem s različitim oblicima ponašanja kod djece i u trenutku moram pronaći pravu reakciju, a ona naravno ne uspije uvijek kako bi trebala, pa je stoga u ovom poslu svaki dan novi izazov.