Zateknem se tako kako razmišljam o svemu što još nisam. O mjestima koja nisam posjetila, o stvarima koja nisam napravila, o koncertima koje nisam odslušala, o knjigama koje nisam pročitala, o jelima koja nisam probala, o ljudima koje nisam upoznala, koje još nisam voljela.
Priča o sjećanjima
A onda se sjetim svega što jesam. Sjetim se svih onih jutarnjih kava i croissantsa tamo kod Nanninija u ulici Banchi di Sopra dok mi ozbiljni gospodin u još ozbiljnijem odijelu dobacuje pogled pun odobravanja, a ja u svojoj nesigurnosti prelazim prstima po kosi misleći kako mi se sigurno ptica posrala negdje posred glave jer što bi me on inače gledao, sjetim se ljuljuškanja na Tinderstickse u kinu SC-a te šućmuraste 2010. godine i komplimenta djevojke koja je prodavala majice, torbe i CD-ove, moje smušenosti i pokušaja objašnjenja da sam taj rajf s perjem koji ona tako zdušno hvali baš jeftino kupila u nekoj zbijenoj radnji u Skopju i njenog prijekornog pogleda i oštra glasa na najčišćem engleskom jeziku koji sam ikad čula 'you better learn how to accept the compliment!' (daj više nauči prihvatiti kompliment, k vragu, i dan danas sebi ponavljam).
Sjetim se mojih tek upisanih dvadesetih i prvog leta avionom (poslom, ha!) u poslijeratno Sarajevo i prve vožnje taxijem u gradu koji ne poznajem, koračanja po užarenom asfaltu tog vrućeg kolovoza i nošenja posuđenog kofera u ruci, sjedanja u zagušljivi auto i davanja imena ulice u koju idem, njegovog pitanja kako se ta ulica zvala prije rata (otkud znam, brate, tu sam prvi put), traženja računa i njegovog 'Kol'ko da ti pišem?', mog sigurnog odgovora pa piši kol'ko košta, njegovog unezvijerenog mahanja glavom 'vamo-tamo u potpunoj nevjerici i mrmljanja u bradu 'A budale, uvijek se piše više ako može proć'!'.
Sjetim se i svih svojih ljubavi. I interpretacija ljubavi. I čekanja, i čežnji, i željezničkih kolodvora (preko Zagreba, Venecije, sve do Stazione Termini u Rimu i prve knjige pod nazivom 'Branchie' (Škrge) mog omiljenog pisca Ammanitija, kupljene baš tu, uz disanje na škrge, što od rimskih 42 stupnja u zraku, što od izmijenjivanja suza i histeričnog smijeha, pa tako u krug). Sjetim se i onog prvog pravog osjećaja doma, na brzinu sklepanih sendviča koji su mi tada bili (a i ostali su) nešto najfinije što sam ikad jela, i svih dobrih i loših ispijenih flaša vina, u isto tako dobrim i lošim čašama. I nježnih šaputanja u toplom krevetu, u ono doba kad ne znaš je li jutro ili je još uvijek noć (a i baš te briga), i tog ogromnog osjećaja slobode u sitnoj kvadraturi mog stana u prizemlju na periferiji velikog grada. Sama i svoja.
Sjetim se i svih svojih ljubavi. I interpretacija ljubavi. I čekanja, i čežnji, i željezničkih kolodvora... (Snimila: Sandra Rončević)
Srce mi je puno
Ratne godine preskačem, ne jer se nemam čega sjećati, već iz te neke navike da ih upakiram sve i jednu u jedno veliko sjećanje, za koje još uvijek ne znam kako bih ga definirala. Pa govorim 'Hajd', preživjeli smo i izvukli donekle normalnu glavu, što ti danas više treba?', doduše, nekima je i tada, kao i danas trebalo puno više. A sjećam se i zamračenja, i svih sirena, u nešto malo pitkije i kao domaće pretvorenih podruma punih deka, kruha i mlijeka, i dignutih parketa, i plahti najlona na prozorima tog mog prvog razreda gimnazije na Rakovcu, i prebrojavanja koliko je nas na kraju ostalo tu, a koliko ih je njih otišlo 'preko' (ma gdje god to preko bilo) te oštre zime devedestprve kad se ugasio znak za višemjesečnu uzbunu (eto, tu sam bila devedestprve i ne, nismo se svi stigli ni upoznati da bih znala tko smo to točno bili mi, a tko oni!).
Sjećam se policijskih satova i izlazaka u improvizirane diskoteke do jedanaest, i onog hrapavog mumljanja Marijana Bana o četrnaest palmi na otoku sreći, o Tonki koja je mogla jednim pogledom da zapali svijet, o Rozi koja nije željela da zna koliko on voli njena crna oka dva. Roza, tako su me zvali kroz te četiri godine gimnazijskog odrastanja omeđenih policijskih satovima, zamračenjima, sirenama, tutnjavim bombama i pijanim svijetlećim metcima upozorenja s druge strane rijeke na kraju popodnevne smjene. Oni neki moji rijetki me i danas tako zovu. Roza. Zbog Marijana Bana i mog vječitog perpetuum mobile optimizma, bit će.
I sada, dok sjedim na terasi nedaleko mora, na koju se kroz borove iglice probija odlučno ljetno sunce, pijuckam svoju jutarnju kavu dok mi oni đigiđigiji đigiđigaju iz krošnji tih istih borova, i osjećam se aman kao Carrie Bradshaw (nemam pojma zašto mi je ona pala na pamet, bit će da sam dobrano odmorila) pišući svoju crticu četvrtkom, sjetim se onog najvažnijeg od svega.
Sjetila sam se i svega što jesam. Sjetim se svih onih jutarnjih kava i croissantsa tamo kod Nanninija u ulici Banchi di Sopra dok mi ozbiljni gospodin u još ozbiljnijem odijelu dobacuje pogled pun odobravanja... (Snimila: Sandra Rončević)
Sjetim se koliko sam u svemu što sam prošla bila čovjek. Pa se zagledam u tog čovjeka koji sam usprkos svemu (i svima) postala, osjetim ga sa svim njegovim nesavršenostima, manama i vrlinama, sa svim njegovim željama, čežnjama i snovima, sa svim njegovim brigama i pažnjama, sa svim onim što on jest sebi (najmanje sebi, još uvijek učim), a i drugima (najviše drugima, eh), i srce mi bude puno i posve mirno, a to je od svega najveće postignuće. Biti čovjek. I za sve ono što jesam. I za ono što nisam, ali hoću. Ili možda nikad neću.
I zato, ako se kao i ja često sjetite svega što još uvijek niste, nije bitno što niste. Već je bitno ono što već jeste i na koji način jeste, i što baš takvi kakvi jeste još uvijek sve stignete i hoćete, sve dok ste god jedni drugima ljudi. Kaže vam Roza.