Pobijedite svoje strahove

ZA VAS PIŠE VERA ČUDINA Ponekad je samo jedna riječ dovoljna da promijeni sve u nama

Srce koje 'krvari' možemo iscijeliti jedino ako sve negativno izbacimo 

 

Svaki naš osjećaj nije nastao iz praznog prostora, niti je ušao u prazan prostor. Sve ono što osjećamo, ne možemo smjestiti u jednu točku našeg  bića. Emocije su poput lančane reakcije, bilo da je u pitanju krivi ili pravi spoj. Obuhvaćaju um, tijelo i duh, izazivajući ushićenje ili patnju. Savršenost čovjeka upravo je u nesavršenoj izvedbi tih oprečnih emocija ili bolje reći promjenjivih. Ponekad je dovoljna rečenica, a ponekad riječ, zbog koje ćemo postati anđeli ili demoni.

Zaboravimo na trenutak uvjerenja iz osobnog iskustva ili naučene lekcije iz obrazovnog programa. I jedno i drugo je samo određena pripomoć, da se u kriznim stanjima potpuno ne izgubimo u emotivnom kaosu, da ostanemo ''pri sebi'' u najbolje mogućoj mjeri. Bili bi nepošteni kada ne bi zahvalili svakoj osobi, stručnoj ili prijateljskoj, koja se potrudila saslušati našu ispovijed, jer izbacivanjem dobrog i lošeg iz sebe na površinu, udahnuli smo opet na trenutak svjež zrak.


Pronađite emotivnu sredinu

Kada se nađemo u bilo kojoj vrsti emotivne faze od ljubavi do straha, najgori izbor je samostalna analiza. Tu svakako treba uzeti u obzir mogućnost pogreške, zbog subjektivnog pristupa. Subjektivnost nas često omete u procjeni, pa razočaranost kao posljedica, itekako ima svoje realno objašnjenje. Zato je slušač i promatrač sa strane uvijek objektivniji, jer nije sudionik i ne proživljava naše emotivne skokove. Njezinu ili njegovu savjetničku notu ne znači proglasiti apsolutnom istinom, ali razmotriti je, uvažiti neke dijelove…o da. Negdje u priči, između njihovih i naših redova, zlatna je sredina, koju zbog prisustva različitih emotivnih boja, nismo sami uspjeli vidjeti. Pronaći emotivnu sredinu nije mit, nego nužnost, čiji će rezultat biti, život po osjećaju.

Iako će se mnogi buniti, ako smo emotivno otvoreni i ponašamo se u skladu s tim, jer se od nas očekuje jedino koncentrirana funkcionalnost. Poruka je jasna. Suzdržimo se, makar nas peglali do iznemoglosti, dok se emotivno u potpunosti ne zatvorimo. Nitko ne računa, kolika se opasnost krije u ovoj poruci.

 

Jedna od najvećih opasnosti u nizu drugih opasnosti, ipak je strah. Taj značajni faktor X, pokrio je ljubav čovjeka prema čovjeku, neprozirnom zavjesom. Strah nas je učinio umno slijepim osobama, čime je naš privatni i poslovni suživot stavio na vremensku kušnju. Živjeti vrlo dugo u strahu može nas učiniti emotivnim invalidima ili progresivno agresivnima ljudima. I jedno i drugo stanje, primarno je uzrokovano uskraćivanjem osobnih želja, zbog isticanja tuđih, što vremenom mijenja prirodne osobine strahom 'napadnute' osobe.

Jer, čovjek je stvoren kao recipročno biće, posebno u emotivnom smislu. Nigdje ne piše tko ima pravo prednosti, pa nametnuta prednost nekog nad nekim, ustvari je neka vrsta perfidnog psihičkog zlostavljanja, čemu čovjek nakon odupiranja, nažalost, ipak na kraju podlegne. Ta podmukla igra našim emocijama vrijeđa nas u najbolnije mjesto, dušu, usput stvarajući u nama nesigurnost ili zajedljivost, prisilnu ili maničnu volju, povlačenje u sebe ili agresivne reakcije. Krajnji ishod uvijek je obostrana bol, nekom odmah, a nekom kasnije.


Nema pobjednika, nema nedužnih

U prilikama emotivnog ugnjetavanja nema pobjednika, kao što nema ni nedužnih. Jedino je vrijeme dokazni materijal, kako su obje strane pogriješile, nadajući se čudu. Koraci kroz život, kada su osjećaji smrvljeni, teški su kao olovo. U glavi zbrka, zbunjenost, preispitivanja, tisuće nikad odgovorenih pitanja. Ali sve to obično proživljavamo sami, pogotovo noću. Jer, pri primjećivanju prve dosade na licu slušača, povučemo crtu, svjesni da oporavak naših emocija ovisi najviše o tome, u kojem ćemo smjeru preusmjeriti životne prioritete.

Preporuka je svakako pozabaviti se onim što volimo, što smo do sada opravdavali nedovoljno slobodnim vremenom, jer smo se bojali trošiti ga na sebe. Zaboravili smo, odnosno potisnuli svoja ljudska prava, da nas nitko normalan neće osuditi zbog ljubavi i prema sebi.

Bez obzira što ćemo u javnosti navući masku i na taj se način zaštititi od ogovaranja ili znatiželjnih upita, itekako svjesni vlastite ranjivosti, suze će pronaći put, ako nigdje drugdje onda u WC-u kafića u koji smo došli tobože popiti kavu. I ne treba ih zaustavljati, nego pustiti, dok same ne odluče prestati ostavljati tragove na našim obrazima.

Srce koje 'krvari' možemo iscijeliti jedino ako sve negativno izbacimo. I to neće trajati zauvijek. Koliko je tog negativnog ušlo u nas, toliko će ga i izaći iz nas. Suze su naš pogled u budućnost, jer mi zapravo oplakujemo smrt naše prošlosti.


Probajte, nemate što izgubiti

Time vrlo jasno poručujemo strahu, neka počiva u miru. Bolje da mi sahranimo njega, nego on nas. On je ionako bio previše težak križ, kojeg smo nosili upravo iz straha, da nas netko uz koga smo se vezali sponama ljubavi, ne napusti zbog druge osobe, izbriše s liste nasljednika, ukine financijsku potporu… Ali, ako se prisjetimo, da nam nitko nije dao garanciju kako će u životu sve ići glatko, lakše ćemo strahu 'slomiti vrat'. Jer, on je gušio našu potencijalnu kreativnost, rekao stop našim idejama, omotao nas sramom, prijetio izbacivanjem iz raja…u slučaju, ako obrazac ponašanja popunimo drugačije od ostalih. Ipak probajte, jer nemate što izgubiti. U protivnom, gubite sebe.


 

VERINA MISAO TJEDNA

Svaki zvuk tvog smijeha otapa strah, kao što zrake sunca otapaju led.

 

 

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Please don't insert text in the box below!

Možda će vas zanimati i ovo