damirova priča

Njegove jedine brige bile su lude zabave. Imao je novac i moć, a onda je preko noći postao beskućnik

Raskalašene zabave često je priređivao u svom raskošno namještenom domu. Roditelji su mu poginuli u prometnoj nesreći, pa je gotovo preko noći postao nasljednik nekretnina, pokretnina, te vrlo dobro uhodanog ribljeg restorana s dugogodišnjom reputacijom

 

Damir je bio doslovni hazarder života. O opasnostima te igre nije razmišljao, zbog zlatnih kartica i novčanica koje mu nikada nisu nedostajale. Kao sina jedinca čuvali su ga kao kap vode na dlanu, čime su svim njegovim osobinama dodali i razmaženost. Mogao je što je htio. Najveće zanimanje pokazao je prema zabavama, ženama, i dobrom vinu.

Raskalašene zabave često je priređivao u svom raskošno namještenom domu. Roditelji su mu poginuli u prometnoj nesreći, pa je gotovo preko noći postao nasljednik nekretnina, pokretnina, te vrlo dobro uhodanog ribljeg restorana s dugogodišnjom reputacijom. Potpuno nepripremljen na tako nagli obrat života, financijsku brigu prepustio je voditelju i računovođi uvjeren u njihovu odanost. Njegova jedina briga je bila i ostala da putuje i luduje.


Mislio je da ga novac čini svemogućim

Doslovno je živio poput malog princa oko kojeg su se okupljali razni paraziti kakav je bio i on sam. Živio je na račun ljubavi svojih roditelja, a ostali paraziti iz njegovog društva na račun koristoljublja. Damir je to negirao, jer je vjerovao u svoju neodoljivost, kako ženama, tako i muškarcima. Žene je volio zavoditi, iskoristiti u krevetu i ostavljati bez riječi. A muškarce je volio posramiti svojim umijećem osvajanja ženskih srca. Razmotriti vlastitu plitkosti nije želio, smatrajući da ga novac čini svemogućim.

Svi ti ljudi bili su ništa do li prolaznici, a pravog prijatelja zapravo nije ni imao ni tražio, jer je previše bio zaljubljen u sebe. Količina novca koju je naslijedio nekome bi bila dovoljna za tri života. Ali on nikad nije provjeravao račune, a kamoli ljude koji su vodili njegove financije. Povjerenje bez provjere zamagle moguću slutnju. Zbog svog nonšalantnog pristupa nije naslutio usku suradnju dvije ptice grabljivice, voditelja i računovođe čija je namjera bila opljačkati Damira na vrlo mudar način.

 

Ponuđenu priliku zbog njegove nezainteresiranosti nisu željeli propustiti. Bila je to njihova šansa života. Znali su kako je Damiru bio napor zaviriti u poslovne knjige, a posjet vlastitom restoranu odgađao je lažnim izgovorima. Njegova razmaženost parala im je živce, pa su bili sretni da ga što manje vide i čuju  U rijetkim susretima glumio bi autoritet i lažni imidž, loše oponašajući svog oca koji je to zaista bio i imao. Damira su iza leđa zvali razmaženi seronja koji nije zaslužio takav luksuzan život sagrađen na inteligenciji svojih vrlo probitačnih roditelja. Osuđivali su ga zbog nemarnog trošenja i nepoštovanja prema ljudima koji su mu dali život, jer ne samo da nije predugo žalio za njima, nego je njihov trud rasipavao bez imalo savjesti. Jesu li ga zato voditelj i računovođa željeli dovesti do prosjačkog štapa ili… Mali princ nikada nije osjetio patnju i strah od egzistencije, niti prošao sve ono što prolazi običan čovjek. Takvom dripcu treba oduzeti sve, zaključili su voditelj i računovođa. Malo pomalo pleli su mrežu, ali ne na način koji će njih koštati zatvora, nego osobnog bogaćenja.


Mozak operacije

Uljuljan u financijsku sigurnost, dok se Damir nakon mnogobrojnih opijanja trijeznio, pakleni plan voditelja i računovođe Damira je doveo do financijskog pakla. Ostao je bez novca na bankovnim računima što ga je zateklo kada su mu odbili kartično plaćanje boravaka u luksuznom hotelu na francuskoj rivijeri. Srećom, imao je još toliko gotovine čime je podmirio hotelski račun. Iako je smatrao da je došlo do neke zabune ipak se zabrinuo, pitajući se što se događa. Nazvao je računovođu, no isti se nije javljao. Nazvao je i voditelja svog poslovnog carstva koji mu je rekao, provjerit ću, iako je vrlo dobro znao o čemu je riječ.

Koliko je pljačka dvojice grabežljivaca pod pseudonimom pravednika bila uspješna Damir je vrlo brzo saznao, netom iza još jednog u nizu njegovih razmetnih izleta. Strelica kola sreće zaustavila se na nuli. Saznanjem tog otkrića pukle su i rodbinske veze. Mozak operacije ove vrhunske pljačke ipak je bio računovođa kojeg su pokojni roditelji i zaposlili upravo zbog izuzetne nadarenosti manipuliranja brojevima. Ali taj šarmer s maskom, očito je čekao priliku da miljenika izgrađenog carstva učini beskućnikom.

 

Damirov silazak s vrha do dna bio je toliko brz, da je odbio povjerovati u tu činjenicu. No odvjetničko društvo još ga je brže uvjerilo da je činjenica ne samo istina, nego i nepopravljiva. Dok su oni slijegali ramenima ni sami ne vjerujući u briljantnost uma računovođe, mali princ blijed kao krpa izašao je iz ureda odvjetničkog društva u nekoj vrsti delirium tremensa. Svjestan bankrota postao je tek potpunim izbacivanjem na ulicu. A kada ga je društvo parazita s kojima je do tada godinama trošio dane uzalud, također izbacilo iz društva, jedini put kojim je mogao krenuti bilo je utočište među beskućnicima.


Promašen život

Hodao je ulicama kao u transu, jer nije znao gdje se nalaze ta utočišta. Pojavio se i strah hoće li biti prihvaćen ako ih i pronađe, ali strah od samoće bio je još veći. Kada je prvi put kopao po kontejneru tražeći hranu, shvatio je koliko je promašen život vodio. Suze iz njegovih očiju nisu više potekle iz obijesti, nego zbog neizvjesne budućnosti.

Nakon dva tjedna nitko ga više ne bi prepoznao, onako zapuštenog, prašnjavog, izmučenog i omršavjelog. Sam sebi je smrdio, kako iznutra tako i izvana. Beskućnike je napokon pronašao. Primili su ga kao najdražeg gosta s razumijevanjem u pogledu i emotivnom podrškom. Malo pomalo Damir se navikavao na taj život, upoznavajući potpuno drugačiji svijet i odnose čovjeka prema čovjeku.

 

Jednom prilikom u potrazi za hranom kraj kontejnera je našao sto kuna. Kako je blizu bio kiosk lutrije nešto ga je ponukalo da ispuni listić. Ponovno je postao milijunaš. Kupio je poveću nekretninu, otvorio privatnu firmu i zbrinuo uski krug prijatelja beskućnika, dajući im zaposlenje, tople sobe, uredne obroke…

Najveća nagrada koju je primio i koja mu je ispunila dušu, bio je osmjeh na licima tih napaćenih ljudi. Upravo su ga beskućnici naučili  što je pravi smisao života.


MISAO TJEDNA

Ma koliko te život ranio, nemoj postati čovjek bez lica

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Please don't insert text in the box below!

Možda će vas zanimati i ovo