možemo li ipak opstati

'Ni nevjera, ni ljubomora, a ni manjak seksa nisu razorili moj brak! Nećete vjerovati što nas je na kraju oboje dotuklo...'

I što me naučilo iskustvo rastave? Da su potpisi i zavjeti jeftina iluzija. Ali, kupci za bračne karte i dalje stoje u redu, što je za mene ok.

 

Jučer sam srela Milu. Prošlo je dvadeset godina od našeg posljednjeg druženja. Barem tako mislim. Prelazile smo isti pješački prijelaz. I da se Mila nije spotaknula, pri čemu je ispustila jauk, naš se susret ne bi dogodio. Ili možda bi. Poslije jednog traumatskog iskustva, imam dvojbe oko tih sudbonosnih susreta. Zapravo, jednom davno izrekla sam sudbonosno da, odjevena u bijelu, biserima ukrašenu vjenčanicu. Izrekla sam i onu svima poznatu rečenicu, u dobru i zlu. Sve je to izrekao i on, muškarac mojih snova.


Sudbonosno da

Tada smo se gledali u oči. Bio je to pogled ljubavi, povjerenja i obećanja. Kako smo ludo vjerovali, da će taj pogled ostati do posljednjeg daha. Jesmo li oboje nosili tamne naočale i kada se dogodio taj presudni trenutak, u kojem smo ponovno izrekli sudbonosno da. Ovog puta na najmanje poželjnom mjestu. Sudnici. Izdali smo ljubav.

Jesmo li baš morali ili smo ipak mogli drugačije? Je li nam žao? Oboje ćemo reći istu riječ. Nije. Hoćemo li reći istinu ili laž nikog se ne tiče, jer to je ipak intimna odluka. Bilo, prošlo, ne ponovilo se. Tko smo danas, stranci ili prijatelji, svejedno je. Uspomene iz albuma ili sjećanja, listat ćemo, makar iz znatiželje. Prelistat ćemo i rečenice, posebno one zbog kojih smo odustali jedan od drugog. Iako svijet neće prestati postojati nakon našeg rastanka, jer show se uvijek nastavlja, prestali smo postojati mi.


Jeftina iluzija

I što me naučilo iskustvo rastave? Da su potpisi i zavjeti jeftina iluzija. Ali, kupci za bračne karte i dalje stoje u redu, što je za mene ok. Ja nisam prestala vjerovati u ljubav, niti ću se nazvati gubitnicom zato što sam rastavljena. Dosta analize. Obećavam ovo je posljednji put. Opa! Upravo sam shvatila što je razorilo moj brak. Povjerenje u svoja i njegova obećanja, od kojih mnoga nismo ispunili, topilo je našu ljubav, kap po kap. I naravno, doživjeli smo potop. Čestitam si na kasnom shvaćanju. Ali bolje ikad, nego nikad.

- Bože, Kristina, jesi li to doista ti, čula sam Milin glas kao iz daljine. Odjednom si samo nestala. Mislila sam da si odselila u inozemstvo.


Mjesečarila sam

Brzo sam se pribrala i svu pažnju usmjerila na nju. Bila je previše mršava, gotovo ispijena, ali nikako zapuštena. Ova žena kojoj sam obećala biti doživotnom sestrom i naravno slagala bez pardona, stajala je ispred mene, skrivajući očaj ispod haljine. Ali kako ispraviti prošlost? Jedino opravdanjem da su riječi obećanja poput vjetra, a čovjek njegov list. Pa kada nas vjetrovi rastave, ima li isprika smisla? Ili se nadamo da će prašina vremena odraditi ispriku umjesto nas.

- Mjesečarila sam Mila, šalom sam pokušala prikriti sram. Živjela u labirintu iz kojeg sam napokon pronašla izlaz. Ili sam možda još uvijek u njemu. Ne znam.

Odlučile smo ovaj susret iskoristiti, da se iznova upoznamo. A gdje čovjek otvara dušu? Na neutralnom terenu. Na obližnjoj terasi kafića stol u ćošku kao da je bio rezerviran za nas dvije. Razgovor je tekao uobičajeno. Malo drame, malo komedije, erotski prizori, dozirana akcija i pokušaj bijega od tragičnih podataka. Nisam mogla vjerovati koliko su nam putevi slični. Ali kopkalo me, je li ovaj susret slučajan ili nas je spojila nebeska ruka baš na vrijeme.


Bol koja ne popušta

Ima li uopće slučajnosti u ovom prolazu života? Ako ima, onda sam se ja slučajno rastala. Skoro sam se glasno nasmijala vlastitoj naivnosti ili možda probuđenoj savjesti.

Nisam razumjela zašto mi nakon tri godine odvojenosti od bivšeg muža, bol ne popušta. Pristala sam skinuti staru kožu, jer više nisam željela biti prosjak ljubavi. Ali zašto me nova koža smeta? Osjećam se frustrirano kao putnik bez nade. Ili se bojim da će i sljedeći, ako se ikad popikne na mene, učiniti isto.

 

Uf, opet sam zaboravila da sam spoznala na kojim smo pogreškama oboje pali. Ali, ne odustajem sebe opravdavati, a njega kuditi. Ako je život proljeće, ljeto, jesen, zima… i opet proljeće, nemamo li svi približno slične sklonosti. Zlostavljače i karakterno izopačene osobe izostavljam iz ove jednadžbe. Zato što oni ne postaju takvi, nego se takvi rode. Ali, kada je sve normalno, što nas dovede do prekida? Mila je uvidjela da sam odlutala duhom, pa me vratila pitanjem:

-Jeste li se ti i Jakov rastali ili…

-Jesmo. Nažalost, napokon sam nekom priznala i svoj dio krivnje. Bilo je izuzetno mučno.

-A razlog je…nevjera, ljubomora, nedovoljno sudjelovanje u suživotu, izbjegavanje seksa. Nešto mora biti?

- Ništa od navedenog. Da bar. Kad smo ljubav doživjeli žrtvom, postali smo žrtve. Zašto si načela tu temu, Mila? Slučajno nisi, rekla sam uzrujana njezinim ispitivanjem.

- Podnijela sam zahtjev za rastavu, odgovorila je potpuno mirno.

Očaj skriven pod haljinom, Mila je zamijenila nježnošću.

- I? što mi pokušavaš reći? Pričat ćeš mi svoju priču, počela sam je provocirati, iz vlastite nemoći.

- Ne, odbila me. Želim ti zahvaliti na savjetu, koji si mi nehotično dala.

- A taj je, upitno sam je pogledala.

- Sutra ću povući zahtjev i početi živjeti sa suprugom kao prvog dana. Možda je druga šansa slađa od prve, rekla je oduševljeno.

Nakon njezinog odlaska, pitala sam se, jesam li joj zavidna. Nisam. I baš kada sam ustala od stola, ispala mi je torbica. Muškarac plavih očiju priskočio je u pomoć. U njegovim očima vidjela sam svoju drugu šansu. Ipak, ništa nije slučajno.

 

MISAO  TJEDNA 

Nitko ti ne može toliko oduzeti, koliko si oduzmeš sam.

 

 

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Please don't insert text in the box below!

Možda će vas zanimati i ovo