Zaboravila sam osjećaj plemenitosti i uzvišenosti toj nakani okrenula leđa, povodeći se za drugima ili je moja sebičnost uzela maha, pa sam, gledajući očima vlastite taštine, opraštala zlo izvan svog dvorišta. Govorila si, što ja tu mogu spriječiti, mogu samo suosjećati ili financijski pomoći, ako mi mogućnosti dopuste. Nisam ovdje da ispravim ni globalnu ni ičiju nepravdu, jer moju riječ kao pojedinca ionako nitko neće čuti.
Neka brinu oni koji podnose nepravdu, pravdala bih tako svoju emotivnu pasivnost. Trku za uspjehom i što debljim računom u banci, stavila sam kao prioritet. Napustila domovinu i otišla gdje nude više.
Ustvari, ponašala se kao slika na aukciji koju će kupiti bogati kolekcionar i koja će visjeti kao jedna više, na njegovom zidu prepunom slika. Uhvatila me pokondirenost, jer sam se sramila svojih seljačkih korijena.
Ljudi su samo ljudi
Željela sam biti gradska cura, čiji roditelji nemaju žuljeve na rukama. Ne odlazi dijete sa zemlje koja te hrani, rekli bi moji sada već ostarjeli roditelji. Rekli su, i ovdje ima kruha, onog domaćeg, nauči ga peći, možda ti jednom zatreba. A ja, onako s visoka odbrusila, da ste mislili na svoju djecu ne bi se ovdje zakopali, radeći od jutra do sutra. Tko će obrađivati ovu zemlju kada onemoćate? Brat? On je odavno u svojim oblacima, umjetnik čija je karijera upitna. Dođe s vremena na vrijeme žicati novac, dok mu tobože ne krene. A krenuti mu neće nikad, jer je naivan. Osim ako se bogato oženi, nasmijala sam se. Ali, kako se to neće dogoditi, evo njega natrag na imanje, posrnulog zbog neprepoznavanja njegovog velikog talenta. I naravno, oženit će neku Ančicu seljančicu, voljnu da rinta po vašim vinogradima, dok on po okolnim birtijama karta s dečkima glumeći velikog gazdu. Ja želim vidjeti svijeta, raditi za veliku korporaciju, živjeti na visokoj nozi. Imam sve preduvjete za to. Farmaceuti po struci uvijek su traženi.
Za vrijeme mojih ispada otac bi obično šutio i gledao me onako ispod obrva, kao da mi šalje neku šifriranu poruku, čiju ću šifru morati sama dešifrirati. Mudar je bio moj stari, pokazalo mi je buduće vrijeme. Odlepršala sam jednog jutra iz njihovih života, sa zemlje čiji miris nisam znala cijeniti. Da tuđe jelo nije slađe, dugo mi je trebalo, da shvatim kao najveću zamku.
Kako si čovjek sam postavi takvu zamku, nema mjesta pobuni. To što su mi namješteni osmjesi zapekle dušu, čim su mi noge dotakle mramorni pod u velebnoj kompaniji, jedne od vodećih svjetskih korporacija, nije sada bio ničiji problem, osim moj. Ma, to je samo dojam, proći će. Ljudi su samo ljudi, i tamo odakle sam došla i ovdje gdje namjeravaš ostati. Ne paničari unaprijed. Za sve treba vremena, a pred tobom ga ima i previše. Naći ćeš prijatelje, adaptirati se polako na suradnike i radne navike. Sada si dio multimedijalnog svijeta, pa se u skladu s tim nauči ponašati. Svjetla prenapučenog grada su me opčinila i od mene učinila opačinu od čovjeka.
Gubila sam one utkane vrijednosti humanosti
Koliko sam postala brutalna, gotovo animalna, odbijala sam prihvatiti kao činjenicu, jer sam se kretala među takvima. Ponekad bi se negdje na vršku uma sjetila one tatine, s kim si, takva si. Život u kompaniji bio je sve zahtjevniji, a ja sve udaljenija od sebe. Sve manje ljudska. Išla sam iz faze u fazu. U početku svaki blagdan ili godišnji posjetila bih roditelje i brata, ali kasnije sam prorijedila posjete. Na kraju su sasvim izostali. Jedino što nisam prekinula je financijska pripomoć, tek da znaju da sam živa. Još sam im i zamjerala što oni mene ne zovu, kao da su impulsi besplatni.
Ali, koliko je beskrupuloznost nezahvalna osvijestio me televizijski voditelj. Rekao je, virus je među nama. Nevidljivi neprijatelj uzima živote. Utjeha, da nisam u rizičnoj skupini, na trenutak me utješila. Nepredvidljivo ponašanje virusa i njegovo globalno širenje, vlasnike korporacije čije kompanije sam bila zaposlenik, navelo ih je na predviđeni postupak.
Moj odjel stavili su pod ključ. Ostala sam bez svega preko noći. I bez posla i bez prijatelja. Ostala sam sama u mnoštvu ljudi, s virusnim kapljicama oko sebe. Kada je čovjeku dugo dobro, on se uljulja u toj kolijevci, ne misleći na sutra. Tek kada se kolijevka prevrne i ispadneš iz nje, počinješ misliti, što si sve propustio, a nisi trebao. Ono što me je sada zabrinjavalo nije bio samo virus, nego kako ispraviti propušteno, kako se vratiti obitelji koju sam uvrijedila besramnim izjavama.
Ljudskost
Jesu li se i oni u međuvremenu promijenili, jer sam sebično zatvorila vrata za sobom ostavljajući ih kao manje vrijedne. Vrijednost, ona novčana, koju sam nadasve precijenila, pala je u recesiju. Nisam se više bunila, jer me vratila ljudskosti. Novac je neophodan, ali ne može otkupiti počinjene grijehe.
A ja jesam počinila grijeh, zaboravljajući tatinu, tko visoko leti, nisko pada. Oni daleki horizonti moga sela, nikad mi nisu bili primamljiviji. I što im je zapravo falilo? Ništa. Falilo je meni povjerenja i ljubavi prema zemlji čiji su me plodovi održali živom i zdravom. Tražila sam kruh preko pogače, sram me bilo.
Sebe sam uzdigla kao iznimnu, kao da sam od onih koji spašavaju živote. Virus me prizemljio, jer me naučio poniznosti i skromnosti. Naučio me pokloniti se svačijem trudu. Naučio me poštovati sva zanimanja, a ne samo ona i onda kada mi zatrebaju. Naučio me mijenjati prioritete i komunikaciju. Kad je smrt došla u moje dvorište, promijenila je ne samo moje želje, nego i odnose prema sebi i drugima.
Za mog odsustva brat je postao poznati vinogradar, obiteljski čovjek. Unaprijedio je imanje. Videći bore na licima oca i majke, rekla sam, iskupit ću se vam se svima.
- Nema potrebe Jasna, rekao je otac. Ti si prošla teži put od nas. Da nisi, nikad ne bi naučila.
- A ovaj opasni virus, tata? Hvata me panika. Hoće li pronaći lijek?
- Tamo gdje je bolest, tamo je i lijek, odgovorio je.
MISAO TJEDNA
Jedna sekunda je dovoljna, da promijeni lice života.