Rez koji spašava život

Jeste li svjesni da i vaši najbliži više vole sebe nego vas? I zato je vrijeme da počnete govoriti NEĆU!

Došao je trenutak da zavolite sebe i kažete svoje prvo veliko NE. I to bez milosti, svima

 

U dnevnom boravku ispijala sam svoju poslijepodnevnu kavu. Muž je otišao na teniskom terenu ispucati  napete živce, pa nakon igre s prijateljem na flašicu razgovora. Mala piva opusti napetu muskulaturu, a  još  je i hranjiva. Svaka opaska s moje strane, da se pazi, čuva… bila bi greška, pa sam tu vrstu 'ovisnosti' zamijenila drugom. Šutnjom. Hmelj i znoj mogu nagristi sportsku odjeću, ali koga briga dok je duša mog muškarca raspjevana, kosa raščupana, razmišljanja pročišćena. To je dobitna kombinacija za mir u kući, na relaciji muško-ženski odnosi. Inače, ode mast u propast, kako narod voli reći. A narod zna.

Kućni ratovi

Ne propituj previše bližnjeg svog, kuda će, s kim će, dokle će. Radije pregrizi jezik, ako nećeš borbu prsa o prsa. Tko god pobijedio u takvom kućnom ratu, ozljede se ipak bilježe, ali ne sa štovanjem, nego nabijanjem  na nos ili razbijanjem nosa.  Pa da izbjegnem estetsku kirurgiju, svaki nalet ljutnje obuzdam meditacijom koju sam osmislila sama. Zagledam se u  točku na zidu, a njih uvijek ima, što od ubijenih muha ili komaraca i ponavljam: ''Radi što hoćeš, ali nećeš dok hoćeš''. Ta rečenica mi je skratila meditativni put, jer sam izostavila vježbe disanja i smirila moždanu aktivnost. Život je ionako udah, izdah, pa mučiti sebe i druge potragom za obrazloženjima, nema smisla. Neka svatko diše kako mu najbolje odgovara. Vjerojatno je to ta prilagodba o kojoj se danas pišu romani, odnosno natječaji. Želim li biti prilagođena moram proći audiciju života.

Rezali su me poput nareska

Inače sam privjesak s napomenom, poremećaj u prilagodbi. Čim sam saznala za tu dijagnozu na listi svih ostalih čovjekovih poremećaja, odoh ja po novu pamet, dok pameti još imam. Pametovanje sam zamijenila učenjem o sebi. Vlastita obdukcija bez anestezije bila je najbolji učitelj, razotkrivanje onoga što hoću, a što neću. Izbacila sam riječi mogu i ne mogu, zbog rastezljivosti. Morala sam samoj sebi priznati, dok sam koristila te riječi, riječ mogu uvijek je nekako iskakala, a ne mogu zaostajala, rezali su me poput mesnog nareska. Osjećala sam se kao prazna limena konzerva s podignutim vrlo oštrim poklopcem, na koji sam se sama porezala. A zašto su moji voljeni ukućani to činili? Jer su voljeli sebe više nego mene, s punom sviješću, ali ograničenom odgovornošću. Nadasve pametno i profitabilno, po njih. 

Te nedjelje...

Mudrost Boga uvijek je na dlanu čovjeka, pomislila sam jedne lijepe zubatim suncem obasjane nedjelje. Impresivan  dan za novi početak, ali bez potpisanog kraja. Nakon odlaska muža i onog izlizanog bok ili doviđenja, vidimo se ubrzo, bez znatiželje čime ću ja ispuniti dan, pokucala sam na nebeska vrata slušajući stihove Bob Dylana. Djeca su također nestala s mog vidika, bolje reći odmaglila s predumišljajem, u društvo čije ih teme očito zanimaju više nego moje. Nitko nije odavno, a možda i nikad tražio dozvolu za svoje svakodnevno ponašanje, a posebno ne nedjeljom. I ova nedjelja podrazumijevala je isti ritual. Moja popodnevna samoća. Je li tada fraza, c'est la vie, u meni promijenila značenje? Doslovno, kao i doslovna fraza.

Dnevnik kao krštenje

Prisjetila sam se, kako sam prije nekoliko mjeseci kupila u antikvarijatu prekrasno ukoričen dnevnik iz nekih prastarih vremena. Iako cijena nije bila sitnica, nisam škrtarila.  Kao da sam predosjećala našu povezanost. Izvadila sam ga, položila  tik do mene na trosjed zajedno s ručnim pisačem. Nisam ga željela doživjeti kao običan dnevnik, koji će trpjeti moja razočaranja, frustriranost… jer to ničem ne služi, osim da proživljena iskustva još jednom proživim. S hvala lijepa, odbila sam samu sebe.

Dnevnik treba biti moje ponovno 'krštenje'. Prijatelj, mudrac, pastir, a ne stvar. Zato sam ga i prikladno tome nazvala. Han. Ali prije nego započnem rad na sebi u suradnji s Hanom, željela sam završiti rezime svog dosadašnjeg životnog spisa. Pa nastavih. Jesam li se navikla na rutinu ili je dugoročna rutina povukla mene u stvarnost za koju ni ne znam odgovara li mi ili ne? Valjda tako mora biti.

Ljubav i podjele

Muška posla, ženska posla, dječja posla. Podjela na koju pristajem ili prisiljavam samu sebe, nitko me nije pitao. Zašto i bi, dok kuham, perem, peglam, rintam sve u šesnaest, jer tako je ljubav zamislila život. Obiteljske i poslovne sposobnosti  želja je svake normalne osobe. Uči iz mog primjera, rekla bi mi majka. Naučila jesam, ali jesam li dobila peticu iz vladanja, pohvalnicu… izgubila sam se u prijevodu. Majka mi je ugradila čip, s koljena na koljeno, da se ne zanesem. Ali, majka je previdjela važnu činjenicu. Ja nisam bila ona.

Otišla sam u kupaonu, umila se hladnom vodom, pogledala u ogledalo. Započela zrcalni dijalog. Tko sam ja? Odgajateljica, obiteljska psihoterapeutkinja po potrebi, sluškinja u krevetu, poslušna redovnica, tampon zona…

 

 

 

 

Zvono na vratima označilo je prekid. Moja susjeda s koferom u ruci, izbezumljeno me pitala smije li ući.

-Što je Beba, obratila sam joj se nadimkom. Opet ste se posvađali na pasja kola. Vaša uobičajena praksa. I gdje si krenula? U beskućnike ili k ljubavniku? 

Naši dobrosusjedski odnosi dopustili su mi govor bez cenzure. Voljela sam tu marljivu ženu i njezinu kućicu čiji vrt je bio prepun ruža penjačica. Često sam bila ne namjerni prisluškivač  njihovih glasovnih mogućnosti, jer su nam kuće spajale zajednički zid. Častili su jedni druge psovkama, prijetnjama, s ponekim udarcem, razbijanjem. Pa opet pomirenje. Toplo, hladno…

-Ne lupetaj, Višnja. Da imam ljubavnika, ne bi sada bila kod tebe, opravdavala je svoju moralnost. Ne mogu više. Moram se udaljiti na određeno vrijeme…neka vide kako je bez mene…pametovala je moja Beba. Idem u onu kolibu kraj Kupe. Ionako sam je zapustila. Rijeka će me smiriti. Došla sam te samo pozdraviti.

- I zamoliti, da ti prenosim informacije, kao svaki put  kada si nestala.

- Tako nekako, sramežljivo je spustila glavu.

- Neću Beba, odgovorila sam. Prestajem biti tvoj poštar. Promijeni sadržaj svog pisma, ili promijeni poštara. A sada se vrati odakle si došla.

Ispratila sam je, uzela dnevnik i napisala:

Dana 19. 03. 2015., moje prvo Neću.

   

MISAO  TJEDNA

Ako se kap vode vraća svom izvoru, zašto ne bi čovjek.

 

 

 

 

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Please don't insert text in the box below!

Možda će vas zanimati i ovo