Situacija vremena je, da živimo u vremenu koje nismo u stanju definirati. Je li ovo divlje vrijeme, skriveno pitomo ili lutamo u kraljevstvu sjenki? Bit će da je nešto između. Jer, u svakom pokušaju bilo čije definicije naći ćemo falingu. Vjerojatno zato, što se nitko od nas ne osjeća dovoljno sigurno, a još manje opušteno, s nikim i nigdje. One ekskluzivne trenutke duševnog mira u 'zraku', možemo nabrojiti na prste jedne ruke.
Uvijek nas nešto ili netko steže, rasteže, tlači, mlati…dok nas doslovno ne umlati do te mjere, da smo psihički i organski potrošeni, umorni od svega. I kad nam svane ono malo sunca u neke dane, ne usudimo se iskreno radovati, jer smo se previše puta opekli. Odraz toga je često prisutna rezignirana reakcija, umjesto slavlja. Što nas je toliko promijenilo kao ljudsku vrstu? I zašto živimo kao ptice na žici, zašto hodamo po rubu života, zašto ljudi moji, kada su sve ceste, još uvijek naše?
Tuđi tereti
Ako od života primljenog na dar, ostane samo krik, kako ćemo dalje? S nadom ili figom u džepu? I tko će nas podići s dna? Jedino, sami sebe. Čovjek je ionako poput mosta. Pojedinci nas samo pregaze, nekima smo dobrodošla ograda, pa se naslone ili oslone, ne pitajući možemo li više podnijeti ičiji teret. Oni rijetki nas pomiluju, a ostali traže pomilovanje za svoje hirovite postupke.
Ponovimo zajedno gradivo, jer možda se nakon ponavljanja uspijemo probuditi. Ovo je zaista vrijeme u kojem empatija gubi moć, prilagodba značenje, gdje je oprost anemičan, a vjera u sebe diskutabilna.
Osiguranje
Potrebe su zauzele prvo mjesto. Nestalo je ovo mi je potrebno, a ovo nepotrebno. Danas pravilo glasi, potrebno mi je više od potrebnog. Valjda želimo osigurati generacije poslije nas. Barem njih, a ako je moguće i one iza njih. Osiguranje je postalo bit života. Kao da pokušavamo otvoriti osiguravajuće kuće za nadu, sreću, utjehu, oprost i vjeru. Iako negdje ispod svoje površine znamo kako je to nemoguća misija, a često i dvosjekli mač, nešto divlje u zraku, čini nas nemirnima i upravo nas taj nemir u nama tjera, da nastavljamo činiti isto.
Kako ćemo sebi opravdati upornost u osiguranju naših voljenih, ako jednog dana čujemo, nisam te tražio/la, to je bila tvoja, a ne moja volja…kako ćemo se tada osjećati? Potišteno, zbog ljubavi koju smo uložili za njihovu budućnost.
Na naš pogled u budućnost, umjesto zahvalnosti, možemo očekivati i verbalnu pljusku. Reći, meni se to neće dogoditi, prazna je utjeha, kad duša pukne napola.
Postali smo skupljači
Materijalno osiguranje za vlastita života je neophodno, pa dok smo ovdje neka uživa svatko, ali molim se, po mogućnosti bez iskorištavanja. No, današnje vrijeme razara bitnost usklađivanja emotivnih interesa, a naglašava bitnost skupljanja stvari.
Postali smo skupljači svjesno ili nesvjesno. Kada bi nam imovinska kartica mogla osigurati besmrtnost, onda bi takvo ponašanje imalo razlog, ali znajući koja nam je zadnja stanica, zar smo postali sakupljači vlastitih kostiju prije vremena?
Oni koji nas istinski vole, vole nas takve kakvi jesmo, bez dodanih začina. Međutim, znakovito je kako mi volimo začiniti drugima život, kao da sebi i njima stavljamo ovu minijaturu životnog vremena pod hipoteku. Zaboravili smo da svatko voli izabrati svoj začin, a kako ne bismo smjeli o ukusima raspravljati, čemu otpuhujemo tuđa uvjerenja puneći ih zrakom iz naših pluća? Tko je prvi bacio kamen i na koga?
Izgleda da čovjek, ipak najviše briga ima sam sa sobom i svojim vremenom. Jer, treba znati iskoristiti ponuđeno vrijeme, a kako nitko ne zna dokle će tko trajati, najbolje se pozabaviti brigama o bilo čemu, kao da to netko od nas traži, a ako i traži zašto ne odbijemo.
Pokora ili iskupljenje
Možda brigu upravo tražimo mi, jer ne znamo sami sa sobom ispuniti vrijeme. Zabrana takvog traženja za nikoga nije na snazi, ali odakle čuđenje, kad nam od briga počnu klecati koljena. Brige inače možemo usporediti sa stepenicama. Što je više stepenica, svaki će slijedeći uspon biti poput planinarenja bez prethodne pripreme. Logika nas sama upućuje na neizbježno gušenje. Tek kad se dogodi to neugodno iskustvo, stepenice briga počnemo doživljavati drugačije. Sada su naša pokora ili iskupljenje. I što činimo? Idemo se požaliti bližnjima, kako nam je teško tolike brige podnositi.
Mi još čekamo
Odgovor je obično ovisan o raspoloženju onog koji ga daje. Sve što smo si sami priredili, doduše iz dobre namjere kako to volimo predstaviti, nijedan nas odgovor neće zadovoljiti. Jer, odgovori su floskule kao, što se toliko mučiš, ohladi malo, tebi nikad dosta… ili to te održava živom, ako sada staneš postati ćeš depresivna…sve ljepše od ljepšeg, da se čovjek nad sobom zabrine. Ali, mi se ni tada ne zabrinjavamo nad sobom. Mi još čekamo. Čekamo da svane novo jutro, zvano očekivano razumijevanje. Ništa. Ili možda prosvjetljenje. Ono što smo sami sebi natovarili, znamo i skinuti. U takvim je slučajevima vrijeme od presudne važnosti. Sve skupljene viškove dati u humanitarne svrhe. Nakon toga sve će maske pasti.
MISAO TJEDNA
Čim se pokoriš bližnjima, bližnji će te pokoriti.