1. Hoćemo li se promijeniti?
Pandemija nas prisiljava da preoblikujemo svoj način života i rada. Svi trenutno prolazimo kroz tešku metamorfozu pa, čak i nakon što prijetnja ovom bolešću prođe, naš život više neće biti isti kao prije. Samo što još ne znamo kako će izgledati. Michale Weakley, 43-godišnjak iz Mexico Cityja to opisuje ovako: „ Ja sam gej muškarac i živim u Mexico Cityju. Nadam se da će nakon svega ovoga stići novo svjetlo. Nadam se da će sve biti drugačije, od načina na koji komuniciramo, do toga kako pristupamo edukaciji i zapošljavanju, različitim društvenim skupinama i državama. Moj san je da nas sve ovo baci na dno kako bismo dobili priliku da se razvijamo kao ljudi, neovisni o brendovima, očekivanjima i poželjnoj „prezaposlenosti“.
2. Hoćemo li više cijeniti kontakt s bližnjima?
Mnogi od nas su odvojeni od svojih roditelja, djedova i baka, sestara i braće ili drugih bliskih osoba i zabrinuti zbog njih. Ne znamo kad ćemo ih ponovo vidjeti, ali jedva čekamo da sve prođe da ih čvrsto zagrlimo. Nadajmo se da će ljudi nakon svega malo više cijeniti vrijeme provedeno s obitelji.
3. Hoćemo li naučiti živjeti u trenutku?
Sve smo drugo otkazali, osim povremenih druženja preko Zooma. Naš kalendar društvenih događanja je prazan. Imamo samo svoju tehnologiju i ljude (i eventualno životinje) s kojima smo zatvoreni u kućama. Kad budemo mogli ponovo odlaziti na koncerte, sportske događaje, u kafiće i restorane ili jednostavno provesti večer vani u dobrom društvu, hoćemo li napokon biti sposobni uživati u sadašnjem trenutku bez da razmišljamo o tome kako to prikazati na društvenim medijima ili o obavezama koje nas čekaju poslije?
4. Hoćemo li naučiti cijeniti društvene napore ?
Iako se moramo udaljiti jedni od drugih, za smanjenje krivulje je potreban timski rad svih nas. Svi moramo odraditi svoj dio u usporavanju širenja virusa i zaštititi one oko nas te spriječiti da dođe do zatrpavanja zdravstvenog sustava. Kad vidimo da ti zajednički napori djeluju, to bi nam trebao biti znak koliko smo snažni kao društvo kad surađujemo za opće dobro.
5. Hoćemo li napokon naučiti da svaki naš potez ima domino efekt?
Problem s pretrpavanjem kolica i histeričnim šopingom zbog pandemije je taj što ne ostavljate dovoljno potrebnih stvari za one koji dolaze iza vas. A ne mogu si baš svi priuštiti da napune zalihe u svojim hladnjacima i zamrzivačima s dodatnom hranom za tko zna koliko tjedana. Prazne police u trgovinama su značile da mnogi nisu imali što kupiti. Ova bi nas kriza trebala naučiti tome da svaka naša akcija utječe na mnogo drugih ljudi i da jedni druge trebamo poštivati i nastojati se uzajamno ne povrjeđivati ni namjerno ni nenamjerno.
6. Hoćemo li biti više altruistični?
Pandemija je svima bila dobar podsjetnik da se velik broj ljudi svakodnevno u svom životu susreće s opasnostima. Nadajmo se da će u post Covid-19 svijetu davanje i pomoć drugima postati prioritet, i to ne samo kad je lako provedivo ili ne stoji ništa. Možda sada, kad smo svi prisiljeni živjeti s nesigurnošću i strahom, bez jasno definiranog kraja, uspijemo zaista u sebi pronaći novu razinu empatije i razumijevanja za druge koji pate i koji su u potrebi.
7. Hoće li minimalna plaća porasti?
Svjedočimo nevjerojatnom procvatu poštovanja prema radnicima u supermarketima, dostavljačima, čuvarima, djelatnicima hitne službe i slično. Oni su ti koji su tijekom pandemije i izolacije održavali sve nas na neki način i sitima i sigurnima ili nas liječili. No, mogu li oni platiti svoje račune sa svojim plaćama? Krajnje je vrijeme da se uvidi koliko su te službe važne i koliko je važno podignuti minimalne plaće.
8.Hoće li posjeti liječničkoj ambulanti dobiti novu dimenziju?
Kroz pandemiju smo naučili da neki od naših inače uobičajenih odlazaka u ambulantu da bismo liječnika vidjeli oči u oči zapravo uopće nisu potrebni. Primjerice, kad odete tamo samo zato da bi vam sestra obnovila recept za lijekove koje godinama uzimate. I da, mogli ste sve to obaviti telefonom za vrijeme izolacije, moći ćete valjda i ubuduće, zar ne? Bilo bi lijepo da ambulante ostavimo slobodnim za one kojima je susret s liječnikom stvarno potreban.
9. Hoćemo li bolje čuvati jedni druge?
Neki liječnici kažu da se više nikada ne bismo trebali vraćati rukovanju. Ne samo zato što će to spriječiti širenje koronavirusa, već zato što bi to dramatično smanjilo i broj slučajeva gripe svake godine. Sada smo valjda shvatili da i neka blaža bolest za neke skupine može biti opasna po život. Nadajmo se da smo postali svjesniji da moramo štititi zdravlje jedni drugima u svim situacijama, a ne samo kad nas ugrožava koronavirus.
10. Hoćemo li postati svjesniji s kakvim se problemima nose kronični bolesnici i bolesnici koji boluju od takozvanih 'nevidljivih' bolesti?
Mnogi takvi bolesnici nadaju se da će ljudi sada napokon shvatiti da ponekad biti zatvoren u četiri zida nije nečiji izbor već nužnost da bi sačuvao svoj život. Ljudi s nevidljivim i kroničnim bolestima često moraju prolaziti kroz takve periode socijalnog distanciranja zbog svojih bolesti, a ne zato što su čudaci. To je sada, nadajmo se, svima jasno.