Ako i ne znaju za kultnog umjetnika sa šeširom, gosti na siječanjskim "Inspiracijama", održanim u Maloj kavani u ponedjeljak, mogli su pomisliti nešto slično: ti mladi ljudi ostvaruju svoje vizije. A što je drugo umjetnost?
Ovog puta su Anita Vukušić Crevar, organizatorica "Inspiracija" i Jana Fabijanić, moderatorica, predstavile četvero mladih koji su svoje ideje uspjeli realizirati (znate ono, sigurno i vi imate takve prijatelje ili poznanike: imam super ideju… pa ostane na tome; svijet je prepun onih koji imaju ideju).
No, Darija Kovačević i Krešimir Petrić, ljubavno-poslovni par (ili poslovno-ljubavni, nije pristojno pitati što je bilo prvo, a nije ni bitno), u slobodno je vrijeme pokrenuo posao, liniju osebujnog nakita, jer su željeli biti kreativni i ostaviti trag. Naime, oboje imaju "normalan" posao, ekonomisti su po struci, Darija radi u marketingu velike vinarije, a Krešimir u obiteljskom poduzetništvu. Neko vrijeme Darija je proučavala aromaterapiju i utjecaje različitih mirisa, pa se tako rodila ideja da njih dvoje pokrenu izradu mirisnog nakita. Nije to ništa novo – još u srednjem vijeku postojali su tzv. pomanderi, medaljoni u koje su stavljali ljekovito ili aromatično bilje, za liječenje mirisom.
Od ideje do realizacije prošlo je godinu dana i tada je zaživio brend Lykke (što na danskom znači sreća) koji je tržištu ponudio visokokvalitetan nakit, medaljone, talismane i naušnice. Sve je izrađeno od tzv. kirurškog čelika, koji je iznimno čvrst, i, što je bitnije, hipoalergen je i antikorozivan. Medaljon ima 18-karatnu pozlatu, koja je rađena u vakuumskoj komori. Lykke mirisni medaljon ima magnetić za otvaranje, da bi se u njega stavila spužvica, načinjena od materijala koji upija eterično ulje ili vaš parfem i otpušta miris danima. Zato uz medaljon dobijete i deset spužvica u različitim bojama – da ih možete kombinirati uz odjeću. Originalnost Lykke nakita, osim metalne legure, jest i u dizajnu i perfekciji izrade. Motivi su floralni, ali i oni povezani s našom tradicijom, paške čipke: cizelirani ornament. Usto, svaki komad se može personalizirati laserskom gravurom. Međutim, mala je vjerojatnost da ćete susresti nekoga na zabavi s istim medaljonom ili talismanom, zato što se proizvode u malim serijama, a kako se najviše prodaju putem njihove web stranice, nalaze se na svim kontinentima. Dariji Kovačević i Krešimiru Petriću, možemo samo poželjeti: held og lykke (na danskom).
I dok se sretna dobitnica medaljona iz publike troumila koji da izabere za svoju sreću, a žedni požurili na šank po osvježenje uz koktele s ginom Hendricks ili zanosne arome vrhunskih Kutjevo vina, sljedeći gost kojeg će Jana Fabijanić sljedećeg rešetati, nije mogao čak ni kršiti ruke.
Naime, Hrvoje Dumančić muku muči s teniskom laktom, ali ne zbog reketa, nego zbog kiparskog alata. Da, da, i umjetnici imaju profesionalne bolesti. Hrvoje je kipar i nekadašnji viceprvak Hrvatske u preponskom jahanju. Ono što trajno obilježava njegov život od djetinjstva jesu konji, jest trajna fascinacija konjima. Kao dječarac je krenuo u školu jahanja, pa na natjecanja, a u šesnaestoj je od vlastite ušteđevine kupio prvog konja. Premda se više ne natječe, kaže da se umirovio zajedno sa svojim konjima, još ima dva o kojima brine. S druge strane pak u njegovom umjetničkom pozivu postoji samo jedan motiv koji kipari: konj. Hrvoje je 1998. diplomirao kiparstvo Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, sudjelovao na brojim izložbama, dobio mnoge nagrade (hmm, čak više u inozemstvu nego ovdje) i uspio ostati dosljedan sebi: stvarati beskompromisno u svom ateljeu u Žerjavićevoj ulici. Da potakne kreativnost u drugih, u ateljeu drži i kiparske radionice za odrasle i djecu, a ponekad i "mrak" radionice – na kojima se modelira u potpunom mraku. U svom radu Hrvoje koristi samo prirodne materijale, ali ako si kao ljubitelj konja ne možete priuštiti brončanu statuu, tu je linija nazvana Horseland. Riječ je o umjetničkim predmetima s motivom konja, izrađenih od prirodnih materijala i u malim serijama. Možda to ni ne zna, ali Hrvoje Dumančić, poput J. D. Salingera više voli konje nego aute.
Možda nam već na sljedećim "Inspiracijama" sretna dobitnica kiparske radionica ispriča svoje iskustvo modeliranja konjske glave, a do tada: život je ples.
Tako barem kaže Margi Goleš, mlada i entuzijastična, ambiciozna i neumorna plesačica, porijeklom iz Zagreba, s trenutnom adresom u Bruxellesu, sljedećom u Londonu, a u budućnosti, bude li joj muza Terpsihora naklonjena, u Los Angelesu. Margi pleše od malena, pohađala je mnoge plesne škole, ali i svirala glasovir. Od punoljetnosti je plesala za na raznim događanjima, bila je jedna od Ciboneta, navijačica Košarkaškog kluba Cibona. Popularni su postali njezini tečajevi plesa na visokim petama. Međutim, kako se od suvremenog plesa ne može živjeti, Margi je marno studirala, diplomirala komunikacije u Bruxellesu gdje je dobila i posao u farmaceutskoj tvrtki u odnosima s javnošću. Za tu istu tvrtku od sljedeće mjeseca radit će u Londonu – jer tamo ima mnogo prilika za plesače pa kani ići na audicije, usavršavati se (kao što je npr. već pohađala tečaj kod Chrisa Granta, glavnog Beyonceinog koreografa), pa ako bude sreće, umijeća i gipkosti, stići do L. A. – grada koji je meka suvremenog plesa. Kaže da joj je zadnji čas, jer ima 26 godina, a karijera plesača je samo do ranih tridesetih. Držimo fige, Margi!
Dok smo se Margi plesali Macarenu, Anita Vukušić Crevar i Jana Fabijanić, podsjetile su nas da kreativaca ima posvuda, samo treba dobro otvoriti oči i iskreno poslušati što vam imaju reći. A Beuys je rekao i da umjetničko djelo ne smije biti fetiš – zato svatko ima pravo stvarati.