Moja mala najveća ljubav ima godinu dana. U ovo vrijeme lani počelo je naše nevjerojatno zajedničko putovanje. Baš kao i danas, bio je sunčan jesenski dan kad sam prvi put vidjela svoju bebu. Danas ta beba već pomalo hoda, smije se, govori na nekom svom jeziku, otvara ladice, razbacuje stvari uokolo, proučava svijet.
Što sam za to vrijeme naučila? Puno. Puno novih stvari kojih prije nisam bila svjesna, puno sitnih trikova koji ponekad mogu spasiti i naizgled bezizlaznu situaciju, ali i puno velikih životnih istina o kojima su mi sigurno nekad prije govorile mama, baka ili netko drugi dobronamjeran, a ja sam mislila: 'Ma dobro, što me sad gnjavite!'.
Problemi s dojenjem
Evo, na primjer, naučila sam da stvari koje su prirodne nisu zbog toga i lake. Dojenje - koliko god bilo zdravo i dobro za dijete i najbolji način povezivanja majke i bebe i 'samo naše vrijeme ispunjeno blaženstvom' - može biti i najgora noćna mora sa svim tim upalama, mastitisima, krvavim bradavicama i konstantnom boli i nesigurnosti.
I onda ti još netko dobronamjeran kaže: 'Ma bit će bolje, to ti je tako samo prva tri mjeseca'. Kad sam nekako preživjela tu prvu fazu, dojenje je postalo lako i praktično. Ali onda je došla faza kad bi trebalo malog odviknuti od sisanja u svim mogućim situacijama, a najviše prilikom uspavljivanja.
To je, naravno, donijelo čitav niz novih problema jer se Filip, dakako, bunio, a ni meni nije bilo svejedno jer na kraju razviješ sentimentalan odnos prema dojenju. Sad pokušavamo dojiti sva manje i manje i čekamo da na kraju samo iščezne, bez neke velike pompe.
Nakon poroda i kod problema s dojenjem, puno su mi pomogli razgovori s drugim roditeljima i razne grupe potpore po društvenim mrežama i forumima. Bilo mi je jako utješno vidjeti da i drugi imaju slične probleme, pa čak i ako neću slijediti njihove savjete, drago mi je znati da se i drugim ljudima događa isto što i meni. I da - otkako sam mama, naučila sam malo bolje odvagnuti kad neki savjet treba slijediti, a kad ići po svom. Što se tiče tako individualnih stvari poput dojenja, uspavljivanja ili hranjenja, nitko ne može znati što je za tebe i tvojeg klinca najbolje.
Neprospavane noći
Naučila sam i da mogu preživjeti jako dugo bez poštenog spavanja. Štoviše, mogu mjesecima ne spavati i još uvijek biti relativno dobre volje. Kad pregrmiš prvih par tjedana, postane ti lakše. Pomiriš se sa sudbinom, kažeš sam sebi 'Ok, spavanje je odsad samo draga uspomena', popiješ još jednu kavu i ideš dalje. Na nespavanje se čovjek doista nekako navikne pa od redovitih osam ili devet sati sna, dođeš do toga da su ti tri sata u komadu dobra vijest.
Nadalje, naučila sam, zapravo potvrdila, da je zdrava prehrana samo stvar odluke. Filip je dosad probao gotovo sve vrste povrća i voća, proizvode s bijelim brašnom i šećerom skoro uopće ne jede, a sve to skupa nije zahtijevalo niti prevelik trud, niti prevelik budžet. Odemo na plac, kupimo punu vreću voća i povrća i dijete je sito tjedan dana. E da - usput sam naučila i da je štapni mikser najkorisnija stvar u kućanstvu.
Naučila sam i da je jako puno stvari moguće obaviti s jednom rukom. Na primjer, dok u jednoj ruci držim Filipa, s drugom otključam auto, izvadim kolica iz prtljažnika, sastavim kotače i sjedište i pripremim sve za šetnju.
Također, s jednom rukom je moguće obaviti i jutarnju higijenu i kupovinu. Kad nemaš drugu opciju, onda jednostavno naučiš napraviti i posve nemoguće stvari.
Naučila sam i da se, ako imate punu kuću dječje kozmetike, stvarno ne isplati kupovati skupe proizvode za njegu kože. Recimo, vitaminska krema za lice koju najčešće koristim, ima skoro isti sastav kao Filipova krema za guzu, osim što je ova duplo veća i duplo jeftinija.
Za neke stvari se isplati davati novac, a za neke ne. Iako smo puno stvari kupili, puno smo ih i dobili od prijatelja koji imaju već stariju djecu. Klinci robicu i igračke brzo prerastu pa je te još dobre i skoro nove stvari šteta baciti. Oformili smo zato pravi lanac razmjene: ono što Filip dobije od starijih prijatelja, kasnije proslijedi onima mlađima.
Naučila sam i da ću od sada pa do kraja života biti iznimno osjetljiva na sve tužne priče vezane uz djecu, a ako su mi dosad ponekad i išle na živce mame koje stalno plaču, to je zato što sam bila mlada i glupa.
Nakon što sam postala mama, doznala sam i da neki prijatelji iz tvog života jednostavno nestanu, no pojave se neki druge i te druge je zapravo vrijedno čuvati. Također sam naučila ne vjerovati objavama po Facebooku o tome kako je život s malom bebom isključivo užitak i pjesma. Svi imaju teške trenutke, no radije će se pohvaliti s onim lijepima. I da - ako priznaš da ti je ponekad teško, nisi zbog toga lošiji roditelj.
Shvatila sam i da je odluka da klinca imam tek na pragu četrdesetih istovremeno i dobra i loša. Dobra zato što sam sigurnija u sebe, znam što hoću, posloženi su mi prioriteti i sređena financijska situacija. Loša zato što vjerojatno teže podnosim sve te fizičke napore, nespavanje i stalno nošenje bebe od 12 kila. No da mogu, opet bih sve ponovila.
Učim trošiti vrijeme na sebe
U zadnje vrijeme sve više i više učim da će Filipu biti dobro i s nekim drugim, a ne samo sa mnom. Recimo s tatom. Učim da nije potrebno da im detaljno objašnjavam što sve trebaju ponijeti u šetnju, kako napraviti kašicu ili kako se okupati. Snaći će se dečki i sami, a ja samo trebam smoći snage i ne petljati se previše. Zadnjih dana ponovno učim trošiti vrijeme na sebe i ne osjećati grižnju savjesti ako posvetim samo sebi nekoliko sati.
Naučila sam i da je moj Filip kompletna mala osoba koju samo možeš malo usmjeravati, ali svoj put on odabire sam. Iako je još mali, već ima svoj karakter, svoje želje i svoj ukus. On je istovremeno i moj i svoj i tako treba i biti.
Naučila sam i da je doista moguće nekoga voljeti više od sebe i da neću osjetiti ni trunku žaljenja kad sve svoje potrebe i želje podredim tom malom nasmiješenom klincu.
I da - naučila sam da je svakako vrijedilo. Vrijedilo je svake suze, svake boli, svake neprospavane noći, svakog straha, svake nedoumice. Moj Filip je vrijedan svega toga.
Sretan ti rođendan, ljubavi!