Filip zaspi samo uz mene. U ovih osam mjeseci navečer ni jednom nije zaspao uz tatu ili nekog drugog, već samo uz mene i dojenje. Popodne još i može zaspati vozeći se u kolicima, no uspavljivanje navečer druga je priča. I ne bi mi to uopće smetalo da nismo već dobrano zagazili u drugu polovicu mog porodiljnog dopusta pa sve više počinjem razmišljati o trenutku kad ću se morati vratiti na posao te ponekad raditi i popodnevne smjene. Tko će ga tada uspavati? I - još važnije - kako?
'Ma bebe ti odmah skuže kod koga ima dojenja a kod koga nema, pa ni ne traže tamo gdje znaju da neće dobiti.'
'Kad mali bude baš jako umoran, zaspat će.'
'A gle, kako su svi drugi, tako ćete i vi.'
Tješe me ovako prijateljice i sestra ali nije mi ništa lakše. Pa kako će moj mali pajkiti bez svoje mame?
Mali rituali
Naš večernji odlazak na spavanje pravi je mali ritual. Prvo se kupamo i oblačimo pidžamu, a onda upalimo malo svjetlo u sobi i na krevetu čitamo priče i pjesmice. Sad već imamo pravu malu kolekciju knjižica pa ih uglavnom sve porazbacam po krevetu i dam Filipu da sam izabere koju hoće. On uglavnom prevrće po njima, par ih završi i na podu, a ja mu čitam po malo iz svake. I dalje mu je omiljena 'Kako živi Antuntun' i nju uvijek najdulje gleda.
Kad završimo s knjižicama, ugasimo svjetlo i sklupčamo se u našu maženje/dojenje/hajanje pozu. Malo ga mazim i tapšam i škakljam po nožnim prstićima, a on me vuče za nos, gura mi prste u usta i grebucka me po licu i vratu. Pjevušim mu 'Ježevu kućicu' i Filip najčešće zaspi već dok dođemo do vuka.
Ako mu se baš ne spava i tako potrošimo čitavu pjesmicu, a on još uvijek bude budan, onda prelazimo na gastronomsko-ljubavnu nabrajalicu koja ide ovako: 'Ti si mala mamina mrkvica. Ti si mali mamin krumpirić. Ti si mali mamin paradajzić...' Kad potrošimo svo povrće, prelazimo na voće, razne kolače i kekse i ostale namirnice.
Trenutak prije nego će zaspati, Filip se preokrene par puta na jednu pa na drugu stranu, a onda se umiri i disanje mu se produbi. Nakon što usne, obično mu treba još par minuta da baš čvrsto zaspi. Tek onda ga mogu prenijeti u njegov krevetić, a da ga ne probudim.
Eto - i to je naš ritual za uspavljivanje koji osim ovoga, ima još bezbroj sitnih detalja i malih navika. I kako da ja to nekome opišem i naučim ga što da radi?
- Ma naći će dečki već neki svoj način za uspavljivanjem ne brini - tješi me jedna prijateljica.
I to je, valjda istina. Ali opet, to će onda značiti da me Filip ne treba više baš onako jako kao prije i ta me spoznaja žalosti.
Okrutna metoda
Uspavljivanje bebe je čitava jedna znanost jer čak i nešto tako prirodno poput spavanja treba naučiti. Bebe ne mogu zaspati ako nisu dovoljno umorne, ali ne mogu zaspati ni ako su preumorne. Onda ne mogu zaspati ako su gladne, žedne, ako im je hladno, vruće, neudobno... No čak i kad zaspu, možda neće znati ostati uspavane jer kad se nakratko i probude, ne znaju se opet same uspavati. O tom ponovnom samostalnom uspavljivanju napisane su čitave knjige jer nitko od nas zapravo ne spava u komadu već se tijekom noći više puta budimo. No obično odmah opet zaspimo pa se tog buđenja ni ne sjećamo. Bebe, s druge strane, ponekad nakon takvog buđenja ostanu budne i plaču jer ne znaju same zaspati.
Bebe također zbunjuje i kad se probude u drugačijem okruženju od onog u kojem su zaspale. Npr. malac zaspi na velikom krevetu pokraj mame i sa sisom u ustima, a probudi se bez mame, bez sise, u nekom malom krevetiću i totalnom mraku i nema pojma ni gdje je, ni što mu se dogodilo. Pa počne plakati, naravno.
Ja takva buđenja rješavam tako da Filipa uzmem iz njegovog krevetića i ponovno ga uspavam na velikom krevetu i onda vratim u njegov krevetić. To ponovnim nekoliko puta, a kad konačno odlučim i ja poći na spavanje, jednostavno ga ostavim kraj sebe u velikom krevetu jer mi je tako lakše nego se stalno dizati, uspavljivati ga i vraćati u njegov krevetić. Ima onih koji bi to, kako kažu, 'odmah prerezali' i pustili ga da plače dok se ne umori i zaspi od očaja, tuge, šoka ili čega već, ali meni se ta 'cry it out' metoda čini preokrutnom. Pa to je mala beba, a bebe se ne odgajaju. Njih se samo mazi, pazi i voli, a odgajaju se malo veća djeca.
Jedna prijateljica mi priča kako je s prvim djetetom slično mislila, no s drugim su se stvari malo promijenile.
- Moja druga kći od prvog dana spava u svom krevetiću i gotovo. Ni jednom nije spavala sa mnom u krevetu, za razliku od prve kćeri. Ma gle, kako ih navikneš, tako će biti. Nije to ništa strašno. A svi ćete se bolje naspavati.
Druga prijateljica je išla linijom manjeg otpora:
- I prvi sin je spavao s nama u krevetu, i drugi također. Sad čekamo curicu koja će također spavati s nama, pa smo ovog najstarijeg deložirali u njegovu sobu. Nije se bunio. Zapravo, već je i sam rekao da bi htio odseliti jer ipak je već veliki i skoro će u školu.
No bezobzira koji princip primjenjivali sa svojim klincima, svi se slažu u jednom: djeca su prilagodljiva. Često se tako čuje da djeca rade dramu prilikom uspavljivanja kad su doma, no u vrtiću zaspu najnormalnije zajedno sa svima ostalima. Ili nikako ne žele zaspati kad ih uspavljuje mama, no na čuvanju kod bake zaspu nakon jedne pročitane priče.
Nadam se da će se, kad za to dođe vrijeme, i moj Filip brzo prilagoditi na to da ga uspavljuje tata. Zasad smo se dogovorili da tata, kad god bude mogao, bude prisutan prilikom naših uspavljivanja pa da se Filip navikne na još nekoga u blizini. Vidjet ćemo hoće li to pomoći. A do tad mi ostajemo pri svojem malom ritualu za uspavljivanje. Ionako imamo još par mjeseci vremena, a do tada će Filip već biti veliki dečko.