Da se s dolaskom bebe tvoj svijet mijenja, teoretski znaš i otprije, no kako to izgleda u praksi - e, na to te nitko ne može pripremiti.
Kao prvo, shvatiš da bez sna možeš izdržati puno, puno više nego si mislio. Ali stvarno PUNO više! Prije ti se činilo da nećeš preživjeti nekoliko besanih noći, bez obzira bdio ti radi nekog tuluma, ispita, neudobnog kreveta ili nečeg sličnog.
No kad postaneš roditelj shvatiš da čovjek može preživjeti više od deset mjeseci sasvim ozbiljne deprivacije sna i nikome ništa. Ideš dalje. Umoran si, ali si već toliko dugo umoran da se više ni ne sjećaš kakav je osjećaj biti odmoran. Pa onda nekako prihvatiš to svoje polubudno stanje, čak ti bude i smiješno.
Isto tako, čovjek bi pomislio da je nemoguće ostati potpuno nepomičan osam ili više sati, ali i to se itekako može. Recimo, kad tvoje malo čedo napokon zaspi nasred kreveta i još te zagrli nogom i rukom, a ti ostaneš tako zarobljen u najneudobnijoj mogućoj pozi, no svejedno se ne mičeš jer se bojiš da ćeš ga i najmanjim pokretom probuditi. Tad jednostavno pričekaš tako do jutra i nadaš se da ćeš se, kad napokon svane, uopće moći izravnati.
Centar svijeta
Baš kao i spavanje, i tvoja prehrana postane nešto što se može ali i ne mora dogoditi. Ima dana kad zaboraviš da nisi jeo, no tvoj neispavani organizam ti i ne šalje signale da je gladan jer je preumoran za takvo što. Međutim, kad je prehrana tvoje bebe u pitanju - to je druga priča! Počneš provoditi sate i sate proučavajući nutritivne vrijednosti namirnica, pažljivo pratiš kad što dozrijeva i koje je najbolje podneblje za pojedino voće ili povrće, prezirno frkneš na obično bijelo brašno i što god da pripremaš koristiš ječam, zob, pir, proso, kvinoju, amarant i još brdo stvari za koje prije nisi ni čuo, buljiš u dijete bez prekida 24 sata kako bi primijetio eventualnu reakciju jer je prvi put jeo jaje, a kumice na placu podvrgavaš pravom psihološkom testiranju kako bi otkrio nisu li ipak možda malo pošpricale svoje inače potpuno nešpricane i ekološke mrkvice.
Kad smo već kod prehrane - sve što je ušlo, mora i izaći, a kad postaneš roditelj počneš nevjerojatnu količinu vremena i riječi trošiti na dječju kakicu.
Kod nas doma ovakvi se razgovori vode na dnevnoj bazi:
- Jel' kakao?
- Je.
- Kad? U koliko sati?
- Pa oko 2.
- A kakve je boje bilo?
- Malo narančasto.
- Aha, to je od mrkvice. A je l' bilo mekano ili tvrdo? Kompaktno ili se razlijevalo? Mirisa normalnog? Zrnato ili glatko? Ha? Ha?
Tko bi rekao da obični dječji drekić ima tako puno karakteristika.
Kad smo već kod dječjih izlučevina, kad jednom ustanoviš da je s njima sve u redu i da su normalnog izgleda, mirisa i konzistencije, postane ti svejedno nađe li se što od toga na mjestu gdje možda ne bi trebalo. Tako onda izađeš u grad i u banci primijetiš komad nečega na torbi. To nešto je možda još neprobavljena kašica, možda već probavljena, no u svakom slučaju to te ni malo ne tangira. Ma možeš misliti strahote: mali drekić. Pa nije lav!
Da ne povjeruješ...
Kad postaneš roditelj počneš svojoj bebi govoriti najčudnije stvari koje ti postanu potpuno normalne. Kažeš mu, recimo, 'ti si mamina mala krempita, najmaminija na svijetu', ili 'volim te više od špeka i čvaraka', ili 'ti si moj leptirić i skakavac, ti si moja paprikica i rotkvica, ti si moja pjesmica, tebe volim najviše na svijetu svemirskom i životnom', i razne druge posve nevjerojatne kombinacije. Također, po nekoliko stotina puta dnevno kažeš i: Filipe, ne žvači tu šlapu; Filipe, ne ljubi tog psa; Filipe, ne lupaj s tom kockom po televizoru; Filipe, ne guraj ključeve u kauč i tako dalje.
Naravno, radiš i sve one stvari koje su radili i tvoji roditelji, a ti si se zakleo da ih nikad nećeš raditi.
Na primjer, neopravdano se brineš pa onda prije nego izađeš iz kuće, onome tko će pričuvati malog ta dva sata, ostaviš detaljne upute na dvije stranice. Ili u strahu da se mali ne prehladi, obučeš mu pet slojeva odjeće i još kapu 'za svaki slučaj ako bude puhalo', zbog čega se dijete, naravno, skuha pa se ti opet brineš jer ti se 'mali čini malo vruć'.
Ma koliko nekad teško bilo, na kraju si zahvalan na tom malom gnjavatoru koji ti je život promijenio naglavačke.
Kad postaneš roditelj počneš unedogled pričati sve detalje o životu svojeg djeteta svakome tko pokaže imalo želje za slušanjem, iako si se i za to zakleo da nikad nećeš raditi. Otkako imam dijete, više ne gledam poprijeko roditelje koji samo melju o svojim klincima. Pa o čemu se, zaboga, uopće još ima razgovarati?! Jedva čekaš da te netko pita: ' A vi imate dijete?'
- Da! Ima deset mjeseci, jako je dobar! Znate, već stoji. Pomalo i hoda. Onako držeći se za kauč. I puno papa. Sve voli, i voćne kašice i povrtne. A zna reći da-da, ma-ma, ta-ta... ali još ne zna što to znači. Ne spavamo baš, ali bit će ok. Hoćete vidjeti slike? Evo, tu smo bili na kupanju. A tu čitamo knjigu. Jako voli slikovnice.
Ptičica!
I da - kad dobiješ dijete, počneš proizvoditi ogromne količine fotografija. Slikaš svoju bebu dok jede, puza, smije se, spava. Zapravo najviše slikaš dok spava jer je jedino onda savršeno miran.
Kad postaneš roditelj prestaneš kupovati stvari za sebe i počneš kupovati samo za njega. Doduše, ponekad odeš u šoping s namjerom da nešto kupiš sebi, ali i onda se vratiš s nekom igračkom, slikovnicom, donjim dijelom od trenirke jer, eto, baš mu treba još jedan.
Osim što se kao roditelj počneš ponašati drugačije, malo prilagodiš i razmišljanje. Naime, uvijek sam prije mislila da je roditeljima sve jasno, da sve znaju i drže sve konce u svojim rukama. Kad sam bila mala, gledala sam svoje roditelje i mislila da ću i ja kad odrastem točno znati što trebam raditi i misliti. Sad kad sam odrasla i mama jednom malom dječaku, shvaćam da je to samo privid. Sve su dvojbe i dalje tu, samo što imaš malo više iskustva pa se nekako izvučeš, no jednako te kao i prije nešto može zbuniti ili prestrašiti.
A ono što te zapravo najviše zbunjuje, a pomalo i straši, je kad skužiš koliko nevjerojatno puno voliš tog malog gnjavatora koji ti je čitav život preokrenuo naglavačke.