Nisam baš neka kuharica. Zapravo, jedino što mi uvijek uspije je kava, a za sve ostalo moram pažljivo pratiti recept. Najgore mi je kad mamu pitam za neki kulinarski savjet, a ona mi odgovori nešto tipa: 'Ma, ovo dodaj po osjećaju, a ono ćeš otprilike vidjeti kad je gotovo'. Neću ja ništa vidjeti otprilike! Kad god se oslonim na neki svoj kuharski instinkt, obično dodam krivu stvar u krivo vrijeme i nakon toga naručim pizzu.
Za mene je sudjelovanje u onakvim kulinarskim showovima u kojima se trudiš nešto skuhati, a žiri te nadgleda i kritizira, najtočniji opis pakla.
Mali od kuhinje
Srećom, Krešo voli kuhanje i jako je dobar u tome pa je on glavni majstor, a ja mali od kuhinje koji rezucka, priprema i kasnije čisti. A kad se i odvažim nešto sama skuhati, molim Krešu da mi malo pripomogne da ne ispadne baš totalna splačina. Mama me tješi da ću naučiti kuhati kad mi to postane baš jako potrebno, odnosno kad naš Filip malo poodraste i počne jesti krutu hranu. A to je vrijeme, eto, pomalo došlo.
Filip ima šest mjeseci i već mjesec dana papamo kašice. Dosad smo probali razno povrće (mrkvu, blitvu, špinat, krumpir, korabu), voće (krušku, jabuku, šljivu, bananu, trešnje), rižine i žitne kašice, pileću juhu, pa čak i malo pilećeg mesa. Filip njupa sve i sve mu je fino.
Kad su kašice došle na red, bacila sam se na proučavanje raznih tablica dohrane i ustanovila da svaka preporučuje drugačiji redoslijed uvođenja namirnica, no sve se slažu u tome da namirnice treba uvoditi jednu po jednu kako bi se na vrijeme primijetilo je li dijete na nešto možda alergično. Također, u posljednje vrijeme preporučuje se krenuti s povrćem da se beba navikne na okus, pa tek onda s voćem koje uglavnom sva djeca vole.
Uglavnom pripremamo svježe povrće i voće, ali ga ponekad malo podebljamo kupovnim rižinim ili žitnim kašicama.
U početku smo jeli jednu kašicu dnevno, onu popodnevnu, a kasnije smo uveli i večernju. I ne - nije nakon toga počeo mirno spavati čitavu noć. I dalje se budi svaka dva sata, uglavnom da bi se malo pomazio pa opet zaspao. Otkako smo krenuli s kašicama, oprema za kašice postala je svakodnevni dio našeg života. To uključuje plastične zdjelice, žličice i štapni mikser. Na poklon smo dobili i super moderan blender s dvije vrste oštrica i malim posudicama u kojima se kašice mogu zamrznuti, no do sad ga nismo koristili jer je štapni mikser jednostavniji i, što je najvažnije, ima manje dijelova za oprati.
A kako trenutno ima puno svježeg voća i povrća, nema smisla zamrzavati gotove kašice. Ako pak idemo nekamo, jednostavno kupimo gotovu kašicu i stvar je riješena. Naravno, tu je još i plastični slinček (partihl, babarin...?), platnene pelene, papirnate salvete, vlažne maramice i slične stvari kojima skupljamo kašicu koja završi na namještaju, mojim hlačama, Filipu na glavi, u nosu i na sličnim mjestima.
Jede sve
I hranjenje sa žlicom treba naučiti baš kao što je trebalo naučiti i dojenje. Filip je jako smiješan dok jede jer ne otvara usta kako spada nego sadržaj sa žlice posrče kao da sisa. Mi, s druge strane, polako učimo predvidjeti nagle pokrete njegovih ručica i nožica kako bi izbjegli lansiranje zdjelice i frcanje kašice po čitavom stanu. A kad proba prvu žlicu, obavezno napravi neku smiješnu gadljivu facu.
Kao da mu treba koji trenutak da se prilagodi okusu koji mu se iznenada našao u ustima. Možda je očekivao nešto drugo. No nakon te prve žlice, obično sve dalje bude u redu i ne buni se.
Do sad uglavnom nismo imali nekih problema s prihvaćanjem namirnica. Filip jede sve - što se da primijetiti na njegovim debeljuškastim obrazima. Tamani i povrće i voće i žitne kašice i sve što se pred njega stavi. No ipak ima omiljeno jelo. Kad smo prvi put došli u posjet baki u Zadar, dala mu je pileću juhu u koju je ukuhala gris. To mu je zapravo bilo prvi puta da jede našu hranu, malo manje začinjenu, ali pravu. Oduševio se!
Juha je pravo otkriće. Nije mogao dočekati novi zalogaj, smijao se i mlatarao rukama i nogama od nestrpljenja. Sljedeći dan smo mu u tu kašicu smiksali i malo pilećeg mesa. I to je smazao u tren oka. Kad smo došli kući, pokušala sam ponoviti tu bakinu kašicu i, začudo, uspjelo je. Moje skromno kuharsko znanje ipak je dovoljno da se nahrani šestomjesečna beba, a za kasnije ćemo vidjeti.
Zapravo, recepti za kašice za bebe tako su smiješno jednostavni da ih čak i ja uspijem pratiti. Proučila sam hrpu recepata za dječje kašice (guglanje mi za razliku od kuhanja ide sasvim solidno) i čudi me što se uopće zovu recepti jer glase doslovno ovako: 'Kašica od mrkvice - Operite mladu mrkvicu, narežite je na komadiće i skuhajte. Zatim ju izmiksajte i dajte bebi.' Odlično! Recept kao da je pisan baš za mene. Teško da bi tu nešto moglo poći po krivu. Iako nikad ne znaš.
Kašice se mogu kombinirati na razne načine, a neke nisu čak ni tako loše. Primjerice, uz mrkvu i tivicu se može još umiješati i jabuka, žitna kašica se može popraviti s trešnjama ili kruškom, a u juhu s grisom može se dodati i malo korabe.
Čaj od kima
Kod prelaska na kašice valja voditi računa o još jednoj jako važnoj stvari. Malom trbuščiću trebat će neko vrijeme da se prilagodi na novi način prehrane što zapravo znači da beba neće moći kakati. To nije ništa neobično niti strašno, ali ne smije potrajati. Mi smo tako uz naše prve kašice pili čaj od kima što je vrlo brzo riješilo problem.
Štoviše, čaj od kima u kombinaciji s kašicom od kruške i šljive je znao biti tako efikasan da je Filip na brzinu završio na iznenadnom kupanju. Otkako Filip jede kašice, morali smo malo drugačije strukturirati dan jer mali treba imati obroke u normalno vrijeme. Mi možemo pomaknuti ručak na pet popodne, za večeru tamaniti kikiriki pred televizorom ili potpuno preskočiti neki obrok, ali beba mora imati red.
Zapravo, beba ti u život općenito donese strukturu. Kod nas to u posljednje vrijeme izgleda otprilike ovako: ujutro oko 7 je buđenje, dojenje, presvlačenje i igra, a oko 9 prvo od tri dnevna spavanja. Tad obično idemo u šetnju, a kad se vratimo pripremamo ručak i igramo se. Filip ruča kašicu i još malo doji oko 1, nakon čega opet malo odrijema. Kad se probudi pojede malo voće ili mlijeka, nakon čega najčešće opet idemo u šetnju. Večera je oko 7, nakon toga slijedi još malo igranja i natezanja po kauču, a oko pola devet čitamo priče i pjesmice i spremamo se za spavanje.