Sjećam se scene otprije nekoliko godina kad je moj dobar prijatelj po prvi puta s malom bebom došao iz Njemačke gdje živi, u rodnu Dalmaciju. Uvijek nam je govorio kako je Njemačka ok, ništa mu ne fali, ali ga stegne oko srca kad se sjeti mora. To je jedino što mu nedostaje pa nije moglo proći niti jedno ljeto, a da ne dođe kući barem na dva tjedna.
Njegovoj je kćeri bilo oko 6 mjeseci kad su po prvi puta stigli u Hrvatsku na ljetovanje. Ponosni se otac, naravno, odmah požurio maloj pokazati more no to je učinio pomalo nevješto uronivši dijete u hladno more bez ikakve pripreme. Mala je vrisnula i briznula u plač i više je nitko nije mogao smiriti.
Vrištala bi tako svaki put kad bi se približili moru. Moj je prijatelj bio shrvan. Njegovo dijete ne voli njegovo voljeno more! Katastrofa! Ostatak godišnjeg odmora proveo je sjedeći s malenom u plićaku pokušavajući joj odagnati strah i pokazati kako je more zapravo divno. To mu je uspjelo ali tek nekoliko godina kasnije kad je djevojčica ipak nekako zaboravila prvobitni šok.
Počelo je s umakanjem nožica
Imajući tu priču na umu, mi smo se uputili s našim Filipom na prvo pravo kupanje. Već smo ga vodili na plažu, ali smo mu samo umakali nožice i vozali ga u čamčiću na napuhavanje, a ovo sada trebalo bi biti prvo pravo kupanje. Bili smo jako uzbuđeni dok smo trpali sve potrepštine - a njih je bilo dosta - u auto. Podloga i veliki ručnik za ležanje, pa ručnik za brisanje, dva para mini kupaćih gaćica, posebna majica od likre u kojoj se može kupati i koja štiti od sunca, onda razni losioni, kremice i, naravno, brdo igračaka. Filip je svu tu pripremu hladnokrvno gledao misleći da idemo u još jednu običnu šetnju samo što ovaj put, eto, nosimo malo više stvari.
Za prvo pravo kupanje odabrali smo Ražanac, malo mjesto nedaleko Zadra za koje me vežu lijepa sjećanja iz djetinjstva jer sam u tamošnjem kampu godinama ljetovala s roditeljima. Posebno se sjećam jednog ljeta kad sam upoznala Ginael, djevojčicu mojih godina iz Nizozemske s kojom sam se čitavo vrijeme igrala i uopće nam nije smetalo što ne govorimo istim jezicima i što se sporazumijevamo samo gestama.
Imale smo oko 6-7 godina i same smo išle od kampa do plaže, samo s ručnicima i slamnatim šeširićima.
Povratak na 'mjesto zločina'
I evo mene, tridesetak godina kasnije, vodim svojeg sedmomjesečnog sinčića na prvo kupanje u Ražanac i sa sobom nosim pun prtljažnik neophodnih stvari. Sa svom tom opremom smjestili smo se u hlad jednog drveta uz samu plažu iako je već bilo kasno poslijepodne i sunce je bilo nisko. Na pod sam stavila jednu prostirku, pa drugu, pa ručnik i sve ostalo tako da se Filip po tome mogao valjati.
Skinula sam ga u pelenu i stala razmišljati koje će kupaće gaćice imati čast biti prve u kojima se Filip ikad kupao. No onda sam primijetila da većina ostale djece gola trčkara uokolo. Neki kažu da je tako najbolje i najprirodnije, no drugi upozoravaju da bi mali klinci ipak trebali imati gaćice iz higijenskih razloga.
Ipak smo za prvi put odlučili ići full monty jer će Filip ionako čitavo vrijeme biti u mojem naručju, a kasnije ćemo vidjeti.
Namazala sam ga kremom za zaštitu od sunca, stavila mu šeširić na glavu i bili smo spremni za veliki trenutak. Vrijeme je bilo idealno, sunčano i bez vjetra, more toplo, divota. Donijela sam Filipa do mora i umočila mu nožice do koljena. Čudio se: 'Što je sad to?' Onda sam sjela u plićak i njega posjela sebi u krilo. Polijevala sam mu nožice i trbuščić vodom da se malo privikne na temperaturu. Nije se bunio, bilo mu je zanimljivo i nakon što smo tako proveli nekoliko minuta, odvažili smo se krenuti u dublje.
- Pa mi se kupamooooo! Pa to je prava uživancijaaaaa! Miško plivaaaaa, pa to je baš supeeeeer! - govorila sam mu i polako ga umakala sve dublje u more.
Filip se malo čudio, pa počeo proizvoditi nekakve zvukove kao da reži, a onda je stisnuo šakice privikavajući se na temperaturu mora. Umočila sam ga sve do vrata i onda brzo izvadila van, pa onda još jednom, ovaj put na malo dulje, pa brzo van. Ponovili smo to nekoliko puta što je Filip sasvim dobro prihvatio i ubrzo je počeo mlatarati ručicama i nožicama po površini vode. Uživao je u skakanju po vodi i počeo se glasno smijati.
Zaboravi tu priču...
Odahnuli smo. Prvi korak obavili smo uspješno, klinac voli vodu. Brčkali smo se tako još neko vrijeme, a onda izašli i smjestili se u naš mali logor pod drvetom. Dok sam brisala Filipa ručnikom, Krešo me pitao:
- A da ga probamo skroz zaroniti? I glavu i sve? Pa znaš da se male bebe zapravo prirodnije osjećaju u vodi nego na suhom jer su u maternici plivale. I automatski prestanu disati kad su pod vodom.
Stvarno. Da ga probamo zaroniti? Svi smo vidjeli one fotografije sretnih malih beba kako rone i uopće se ne bune. Dok sam ja Filipu stavljala pelenu, Krešo je malo zguglao:
- To se zove diving reflex. Bebe refleksno zadržavaju dah i počnu raditi pokrete nalik plivanju kad ih se zaroni pod vodu. Bebe koje su tako rano plivale, navodno prije nauče hodati i općenito imaju brži motorički razvoj. No, prema nekim izvorima, taj refleks popušta nakon šestog mjeseca.
- Filip ima sedam mjeseci. Znači ništa - rekla sam i pomalo odahnula jer sam bila sigurna da bi rezultat tog eksperimenta bio plač i narušen taman uspostavljen dobar odnos s morem.
- Naučit će on već roniti. Kad mu prvi put stavimo masku, neće se dati van iz mora dok sav ne poljubičasti.
To da nas roditelji promrzle i već plavo-ljubičaste moraju doslovce izvlačiti iz mora, zajedničko je sjećanje iz djetinjstva i meni i Kreši, a vjerujem i mnogima drugima. Sad kad se toga sjetim, nije mi jasno kako mi se dalo trpjeti hladnoću toliko dugo samo da ostanem još malo u moru.
Za to vrijeme Filip je pokušavao puzati do ruba ručnika kako bi dohvatio koji kamenčić. Još nije savladao tehniku puzanja, pa se nekako ručicama povlačio prema naprijed. Ali tehnika je, koliko god bila smiješna, bila i prilično uspješna jer bi za tren oka došao do ruba ručnika i zahvatio šaku kamenja.
Prvo mi je palo na pamet u tome ga svakako spriječiti jer to može biti opasno. Što ako ih poželi staviti u usta? Ali onda mi je palo na pamet da je ovom malom čovječuljku to prvi put u čitavom životu da vidi kamenčiće. Zamisli - prvi put! Kad je zadnji put bilo tko od nas nešto doživio ili vidio prvi put? Prva plaža, prvo kupanje, prvi kamenčići.
Pustili smo ga neka još malo istražuje, a kad je počeo trljati oči, stavili u kolica i on je ubrzo zaspao. Prvo pravo kupanje - obavljeno.