Već tada smo obišli New York, Prag, Veneciju, Beč...
No jedno je bilo voditi ga na putovanje dok je još bio u trbuhu, a nešto posve drugo sad kad se može buniti, vikati, biti gladan, žedan, pokakan... I što ako mu se ne svidi stalno nekud ići? Što ako je on više kućni tip? Je li to moguće? Može li netko samim rođenjem biti više ili manje sklon putovanjima ili se ljubav prema lutanju usađuje odgojem? Da li se putnikom rađa ili postaje? Mislim da je pomalo i jedno i drugo. Bilo kako bilo, moj Filip će dobiti jednu solidnu dozu kilometara.
Sve u samo dvije torbe
Kad mu je bilo oko šest mjeseci nakratko smo preselili iz Zagreba u Zadar. Prvo putovanje uspješno je obavljeno iako smo se malo zaigrali sa stvarima pa nam umalo ni dva auta nisu bila dosta. Ali dobro. To je ionako bilo privremeno preseljenje u drugi grad, a ne baš pravo putovanje, onako turistički. No nakon nekog vremena prijatelji su mene i malog pozvali da s njima provedemo par dana na jednom otoku. Nije to neko veliko putovanje, ali je sasvim u redu za početak. Osim toga, to je bila prilika da pokušam sebe i malog spakirati u dvije torbe koje ću moći nositi, a za ostalo što nam bude falilo morat ćemo se nekako snaći i improvizirati. Odlučili smo putovati katamaranom - znači, auto ostavljamo doma - tako da doista sa stvarima trebamo biti oprezni. Nosimo samo ono nužno - kolica, u kolicima Filip, torba za mene, torba za njega i veliki ručnik za plažu.
No, može li se s kolicima na katamaran? Ispostavilo se da je to prilično glupo pitanje jer mi je žena na telefonskim informacijama Jadrolinije ovako objasnila:
- Joj gospođo, pa naravno da može. Kad se ne bi moglo, to bi značilo da roditelji s malom djecom nikad ne mogu putovati katamaranom.
Dakako, prilikom ukrcaja pomogao nam je jedan od članova posade. Vještina kojom je uhvatio kolica i prebacio ih na brod, pokazala je da to radi prilično često.
Plovidba je mogla početi. Filip je bio jako dobro raspoložen i veselo je gledao uokolo gdje smo mi sad to došli. Prvo mi je malo sjedio u krilu, pa onda sam na svojoj stolici (uz moje pridržavanje jer ipak je još mali), onda smo se malo igrali da bi na kraju nešto malo pojeo i zaspao u kolicima.
Uspjeli smo!
Kad smo stigli ponovno su nam pomogli da se iskrcamo s kolicima i svime, a u luci nas je dočekao prijatelj.
- E, super da ste došli. Kod nas je sve puno djece. Malo su veći od Filipa, ali svejedno će mu biti zabavno.
Klinci mojih prijatelja i njihovih prijatelja bili su u rasponu od tri do devet godina. Bilo ih je ukupno šest, što djevojčica, što dječaka i veselo su galamili uokolo, a kad smo došli Filip i ja svi su se sjatili oko kolica vidjeti bebu.
- Joj, vaša djeca sva već hodaju, sama jedu, govore... - primijetila sam pomalo zavidno.
- I ne samo to! Odu sami i na kupanje. Stariji paze na mlađe i to dobro funkcionira. A mi za to vrijeme pijemo kavu u hladu.
Filip mi je strašno sladak ovako mali, ali imati veće dijete koje samo ide uokolo, samo se hrani i samo ide piškiti mora biti takvo olakšanje.
Osim toga, veći klinci su prilagodljivi. Mogu ručati sat-dva ranije ili kasnije, mogu i uopće ne ručati, nego pojesti nešto s nogu na plaži ili se uvaliti nekim susjedima na ručak. Male bebe poput mog Filipa to još ne mogu i tu nema izmotavanja. On mora ručati u podne ili najkasnije u jedan sat i gotovo. Okej, mogu mu ručak ponijeti u termosici na plažu, ali mora jesti onda kad je navikao. Dojenje tu puno pomaže jer je tako klopa za malu bebu uvijek spremna, no kako je Filip već počeo s kašicama, dojenje više nije dovoljno.
Dobro smo se snašli
A i općenito s odlascima na plažu nismo uvijek mogli pratiti starije klince i njihove roditelje. Iako su nam rekli da na prvo kupanje idu ujutro, ispostavilo se da je 'jutro' vrlo rastezljiv pojam. Klinci su se budili oko 9, pa kava za mame i tate, pa doručak za klince, pa igranje i natjeravanje po dvorištu i na plažu bi stigli tek oko 11-12, a tad je za mog Filipa prevruće i sunce je prejako. Popodnevna kupanja je ipak bilo lakše organizirati.
No osim ovih tehničkih pitanja, bilo nam je odlično i dobro smo se snašli mali moj putnik i ja na našem prvom samostalnom izletu. Kao i uvijek, Filip je uživao u kupanju, na dvorište ispred kuće smo rasprostrli velike ručnike tako da se na podu mogao igrati s ostalom djecom, a navečer bi išli u duge šetnje uz more.
A za mene je posebno dragocjeno bilo druženje s drugim mamama jer one neke stvari jednostavno razumiju. Tako je svako jutro prijateljica uzela malo Filipa u ruke rekavši mu:
- Odi sad malo k meni da mama u miru popije kavu.
E vidiš, to je to! Ona i bez suvišnih riječi i objašnjavanja zna što treba napraviti: pokloniti novoj mami par minuta da se sredi, popije kavu u miru i malo pribere od neprospavane noći. Jer sve su više-manje neprospavane.
- Joj, draga, kako ti znaš što treba napraviti - rekla sam joj.
- Ah, gle... Pa i ja sam mama.
Nakon par dana bilo je vrijeme za povratak. Ponovno su nam pomogli da se ukrcamo na brod i krenuli smo natrag prema Zadru. I baš kad sam se sva ponosna na sebe i svojeg sinčića i naš prvi samostalni izlet, zavalila na jedno sjedalo, pogled mi je pao na jednu mladu obitelj, čini se iz neke sjeverne zemlje, s troje male djece, od kojih su dvoje imali oko pet i dvije godine, a treće je bila jako mala beba kojoj nisu mogla biti više od tri mjeseca. Putuju oni tako s malim klincima od kojih je jedno praktički novorođenče i to još po nekoj stranoj zemlji. Nemaju puno prtljage, svatko tek jednu torbu i svi su smireni i opušteni. Ovo dvoje starijih klinaca vrluda uokolo po brodu, a najmlađi spava ili sisa. Mama i tata o nečemu razgovaraju i smiju se. Putuju oni s malim klincima kao da je to najjednostavnija stvar na svijetu. Kad sam vidjela njih, naš kratki izlet na otok nije mi se više činio tolikom postignućem. A valjda to je sve kako si u glavi složiš. Toj njihovoj djeci ovo sigurno nije prvo putovanje u životu i navikli su. A i moj je Filip na najboljem putu da se navikne na takve stvari. I bolje mu je da se navikne što prije jer ne gine mu još puno putovanja. Tek smo počeli.