Uvijek sam znala da želim imati bebu. Jednoga dana. Svi koji imaju djecu kažu da je to nevjerojatno iskustvo koje se ne da ni sa čime usporediti. Kažu da ti sve drugo padne u drugi plan kad jednom dobiješ dijete i da nakon toga život počneš dijeliti na onaj prije i poslije djeteta. Nisam željela samoj sebi uskratiti to iskustvo. No nije mi se baš žurilo s tim.
Tulumarenje do idućeg jutra (ili popodneva)
Trebalo je štošta napraviti prije toga. Recimo završiti fakultet (okej, na ovoj točki sam se zadržala i dulje nego je planirano, ali riješili smo i to), onda trebalo je kupiti auto (i sav raspoloživ novac dati za benzin i razne popravke), zatim proputovati malo po svijetu (Europu sam odradila pošteno, Ameriku i Aziju malo, ali ima vremena), pa odseliti od roditelja, zaposliti se i snaći se sam.
Trebalo je upoznati čari plaćanja računa, opomena za račune koje zaboraviš platiti i divan osjećaj kad ti ovrha zbog zaboravljene opomene sjedne na račun – i to baš pred odlazak na more.
Trebalo je zatim živjeti na sendvičima toliko dugo da ti već postane zlo od pomisli na mortadelu, pa da nakon toga ipak naučiš skuhati juhu. Zatim, trebalo je pošteno odraditi tulumarenja i izlaske, obići sve klubove, otići van u petak, a vratiti se u nedjelju navečer (ili ponedjeljak ujutro), obići najvažnije festivale, plesati do idućeg jutra (ili popodneva) ili otputovati nekoliko stotina kilometara samo da bi čula svoj omiljeni bend.
Trebalo je par puta iskusiti i slomljeno srce (ok, možda nije baš trebalo, ali to se ne da izbjeći). Trebalo je par puta slomiti i nečije tuđe srce – čisto radi ravnoteže u svemiru. I, napokon, trebalo je preživjeti to sve, smiriti se i skužiti da je onaj pravi zapravo čitavo vrijeme bio tu.
Ma kako se samo ranije nismo primijetili? Ali, srećom, jesmo. I evo – to uspješno traje već više od deset godina.
"Deset godina", pitao me Krešo neki dan.
"Da. Ne možeš vjerovati, jel da?"
"Ne. Čini mi se puno kraće. Ali valjda je dobar znak kad ti vrijeme proleti."
"Valjda je."
Obožavam putovati, ići na festivale, tulumariti, ali sam nedavno shvatila da i doma pod dekicom jednako uživam.
Kad petak pred televizorom postane gušt
I tako smo mi malo po malo stigli do 38. godine. Sjedili smo jedan petak navečer na kauču, gledali televiziju i kroz smijeh komentirali kako nema tog koncerta, kluba ili partija koji bi nas sad natjerao da idemo van.
"Zamisli koja gnjavaža, naguravat se tamo s hrpom ljudi, buka, zagušljivo, ma strahota. Ostarili smo, hvala bogu."
"Mislim da klinci moraju ići van jer nemaju svoje stanove nego žive sa starcima i moraju se nekamo maknuti. Ali ovako kad imaš svoja vrata koja možeš zaključati, udoban kauč, frižider s cugom i hranom i ogroman televizor – pa bio bi lud da negdje ideš!"
"Da. Sad bi trebali imati bebu, što misliš?"
"Pa... da. Ha čuj, ili ćemo sad – ili nećemo nikad."
Koje je zapravo najbolje vrijeme za bebu? To je toliko individualno da ne postoji jedinstven odgovor. I može li se zapravo biti potpuno spreman za tako nešto?
Lijepo je imati dijete kad si jako mlad jer će kasnije, dok si još uvijek relativno mlad, ono već biti odraslo. Ali lijepo je i odraditi mladost onako mladenački, ludo i bez razmišljanja o pelenama.
Svakome paše nešto drugo. A nekima se i 'dogodi'. No, ako ti se u mladosti dijete ipak nije 'dogodilo', po svoj prilici neće ni na pragu četrdesete, jer ako si se znao čuvati kao klinac, znaš i sad.
"Hm, imam skoro 40, a još nikad nisam bila trudna", kaže mi neki dan prijateljica, pola u šali a pola zabrinuto. "Sad ne znam jesam li bila tako pažljiva s kontracepcijom ili sam neplodna."
Kako se odlučiti imati dijete?
Ako ti se dijete 'dogodi' slučajno – dogodilo se, i nosiš se s tim događajem kako najbolje znaš. No, odlučiš li se kasnije u životu imati dijete, to će biti upravo to – svjesna odluka. A kako odlučiti tako nešto?
Našla sam prije nekog vremena članak koji nabraja što sve treba učiniti prije odluke da se ima dijete. Bilo je tu nabrojano svašta: od 'prekontrolirati zdravlje' - što je u redu, pa do 'uštedjeti najmanje tri pune plaće' – što je većini skoro pa nemoguće.
Složila sam u glavi neki svoj vlastiti popis što bi ipak trebalo osigurati prije nego svjesno napravim taj korak:
- Moram imati partnera kojeg volim i koji voli mene
- Moram imati posao koji volim i koji mi donosi redovitu plaću
- Moram imati stan, vlastiti ili iznajmljen, svejedno, ali važno da je siguran, udoban i 'moj'
- Moram imati mladost koju sam provela obrazujući se i zabavljajući se
- Moram imati auto, makar i samo stajao pred kućom, ali neka znam da je tu
- Moram biti spremna sebe staviti na drugo mjesto jer uskoro stiže malo stvorenje koje će trebati moju potpunu pažnju
Naravno, ovaj popis ne vrijedi za sve i nekome drugome bit će važne posve druge stvari. Ali mislim da je prije svjesne odluke da se donese malo dijete na svijet dobro porazgovarati sam sa sobom i napraviti ovakvu nekakvu listu koja će vrijediti baš za tebe i određenu situaciju u kojoj se nalaziš.
"I? Što kažeš? Hoćemo proširiti obitelj?"
"'Ajmo!"