Ustanak je “oružana pobuna naroda” - tvrdi Hrvatski jezični portal. Po tome je 27. 7. 1941. u Drvaru i Srbu bio “narodni ustanak”, kako se to i službeno pisalo za pokojne druge Jugoslavije.
Ondje se oružano pobunio narod, srpski narod, protiv ustaške države u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, kao to je to razjasnio Tvrtko Jakovina jučer. Tek nešto kasnije, i nakon brutalnih zločina, dio srpskih ustanika profilirao se kao četnički (jedni jugoslavenski, drugi velikosrpski), a dio kao partizanski (jugoslavenski, za federaciju programiranu u Titovu “Pismu za Srbiju” 1936., čemu je uslijedilo federaliziranje KPJ od 1937.), u sklopu ipak višenacionalnoga narodnog ustanka na širim teritorijima (u Hrvatskoj osobito u Dalmaciji, jer ju je ustaštvo prepustilo Italiji, svome dotadašnjem pokrovitelju). Četnički pokret ubrzo je krenuo u građanski rat protiv partizana, dok je s ustašama znao naći modus vivendi, preko Talijana, a zatim i bez njih. Na taj način je i sâm četnički pokret nasljeđe 27. srpnja prepustio partizanima još prije kraja Drugoga svjetskog rata, koji je u Jugoslaviji bio i tradicionalni seljački (s aspektima građanskoga).
Hrvatska povijest (kao i svjetska) pamti još mnogo ustanaka koji su se profilirali kao seljački ratovi, od kojih je najpoznatija seljačka buna 1573. pod vodstvom slobodnjaka Ambroza Gupca (“Bega”, “Kralja Matijaša”) i uskoka Ilije Gregorića. “Ustanak” je u hrvatskome postverbal glagola “ustati”, složenice prijedoga “u” i glagola “stati”, staroslavenskoga i praslavenskog podrijetla, od indevropske podloge “*steh -” (usp. latinski “stare” i grčki “histęnai”).