Susjed je “onaj koji stanuje ili živi u blizini drugoga; komšija” - tvrdi Hrvatski jezični portal. “Susjeda i brata ne možeš birati”, kaže jedna zapravo pakosna poslovica. Susjed je po prostornoj definiciji “bližnji”, a samim time i veoma osjetljiv lakmusov papir za to koliko smo spremni i kadri voljeti bližnjega svoga. Mnogo je lakše voljeti bližnje apstraktno, “sve ljude podjednako”, nego onoga iz čijeg ti stana dopire glazba koju ne podnosiš, čiji ti klinci rade rusvaj nad glavom, a on ti zove policiju samo zato što si se malo opustio s društvom do 3 u noći, kao da nemaš pravo na rođendan. Susjed je, naime, uvijek onaj drugi.
“Samo da komšiji crkne krava” rječita je izreka iz našeg susjedstva, po nekima karakteristična za sav Balkan (na 441.000 mjesta na internetu). S druge strane, sela se u Dalmatinskoj zagori dijele na komšiluke, a u Slavoniji kažu: “Susjed je najbliži rođak”. Ako što zatreba pokuca se susjedi na vrata, u nje se nađe i soli i šećera kad usfali (jedan nam je susjed dolazio redovito po malo bikarbone, osjećajan tip, konoplju je uzgajao na balkonu), susjeda mi je djecu pričuvala, druga mi je znala donijeti slanutka u 4 ujutro (nije više znala koliko je sati). Prije posljednjeg rata u Zagrebu, kada nije bilo izvjesno kome reći “gospon” a kome “drug”, najsigurnije je bilo zazvati: “Sused, kak ste?” “Susjed” je u hrvatskome složenica prijedloga “s(u)” i postverbala glagola “sjesti”, praslavenskog podrijetla, od indoevropske osnovice “*sed-”, koja je u latinskome dala “sedere” (sjesti), engleski “sit” (usp. od “sitcom” do “baby sitter”), u grčkome “hédra” (sjedalica) i “kathedra” (stolac, usp. “katedra” i “katedrala”).