Barakuda je veoma grabljiva riba u zapadnom Atlantiku od Bermuda do Brazila. Veoma je brza i snažna, dugačka do 2 metra. Na plijen se zalijeće naglo iz dubina, gotovo nemoguće joj je umaknuti. Opasna je i po čovjeka. U južnom Jadranu (do Kaštelanskog zaljeva) srodan joj je upola manji škaram (zajedno pripadaju u porodicu štukana), također veoma grabljiv - i prilično ukusan. O barakudi je Veljko Barbieri u Kuharskom kanconijeru prenio (i preradio) mit iz ciklusa aztečkoga plodonosnoga, ali i gromovita boga Tlaloca. Barakudama je hrvatske vaterpolske reprezentativce prozvao novinar Sportskih novosti Dean Bauer. Poslije ratnog raspada druge Jugoslavije, totemski naziv “delfini” (dupini) prisvojila je reprezentacija treće Jugoslavije, one krnje, pa je Bauer, izvješćujući s jednog od velikih natjecanja (spominju se Olimpijske igre u Atlanti 1996.), skovao novi naziv za hrvatske vaterpolske reprezentativce: Barakude. Taj se naziv uklopio u noviji običaj - preuzet od Engleza, ali duboko ukorijenjen u Hrvatskoj - da se vojnim formacijama, a i ponekim sportskima (koje i inače rado koriste ratnu terminologiju kao metaforu) daju totemski nazivi agresivnih, odnosno grabljivih životinja (Pume, Tigrovi, Ose itd.), odnosno prirodnih pojava (Gromovi), u svakom slučaju onih koji izazivaju strah i sugeriraju nadljudsku snagu, odnosno vještinu. Naziv “barakude” se uklapa i u poznatu sklonost sportskog novinarstva meta- forama, “živima i plastičnima”, kako se to definiralo u mome gimnazijskom razredu. “Barakuda” je u hrvatskome posuđenica, internacionalni hispanizam. Španjolski naziv “barracuda” nejasna je podrijetla; pretpostavlja se da potječe iz nekoga od karipskih američkih (“indijanskih”) jezika.