Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje izgurao je promjene pravila koje smanjuju prava osoba oboljelih od dijabetesa tipa 2 kojima planiraju uštedjeti 9 milijuna kuna, ali je sigurno kako će te uštede kroz godine dovesti do prebrzog pogoršanja zdravlja velikog broja osiguranika te dramatičnog podizanja troška zdravstvenog sustava. Je li dugoročno HZZO zapravo izgurao odluku koja će ići na ruku onim farmaceutskim kompanijama koje žele povećati prodaju lijekova za terapije dijabetesa tipa 2 te njegovih komplikacija?
Prema dosadašnjim pravilima osobe s dijabetesom tipa 2, koje glikemiju kontroliraju samo uz pomoć oralne terapije (nisu na inzulinu), do sada su imale pravo na samo 100 trakica godišnje za mjerenje razine glukoze u krvi. Svaki malo bolje upućena osoba s dijabetesom tipa 2 zna da je to premalo jer na taj način možete provjeriti razinu šećera u krvi tek svaki 3-4 dan. No, taj nizak standard sada je dodatno umanjen jer je propisano kako će svi oni koji dijabetes liječe tabletama ili nekom drugom ne-inzulinskom terapijom ubuduće imati pravo na 50 trakica za mjerenje gukoze u krvi godišnje. To znači da će provjeravati koliki im je šećer u krvi manje od jedanput tjedno, što je vraćanje medicinskog standarda za barem 50 godina unatrag. Šokantno je da je nakon ovih promjena izostala žestoka reakcija medicinske zajednice.
Moguće je kako dijabetolozi procjenjuju kako će uvjeriti bolesnike neka sami kupuju trakice za šećer kako bi dobro pratili glikemiju te tako zaustavili razvoj teških komplikacija koje sa sobom donosi dijabetes tipa 2: visok tlak, bolesti bubrega, krvožilne i srčane bolesti, glaukom, dijabetička ketoacidoza koja može dovesti do kome i smrti… Situacija je s dijabetičkim komplikacijama u Hrvatskoj generalno gledano jako loša. Posebno je zabrinjavajuće da su pojedine hrvatske regije, poput Slavonije, zbog loše kontrole glikemije u najgore u EU po broju amputacija donjih ekstremiteta. Noge se Slavoncima amputiraju kao da smo u ratu. Začepljenje krvnih žila i kapilara kao i loša prokrvljenost nogu klasična je posljedica dijabetesa tipa 2 kod osoba koje slabo kontroliraju glikemiju, što vodi do stvaranja rana i upala, potom do po život opasnih infekcija, koje često ne završavaju samo amputacijom, nego i smrću.
Svima koji nešto znaju o šećernoj bolesti potpuno je jasno kako bez redovitog mjerenja šećera u krvi osoba s dijabetesom ne može znati da li dobro kontrolira glikemiju. Ako je kontrola glikemije loša, komplikacije šećerne bolesti dolaze brzo, a osobama s dijabetesom jako pada kvaliteta života; pokretljivost, kognitivna sposobnost i imunitet se urušavaju, a komplikacije napreduju. Zbog tlaka, krvožilnih, srčanih ili bubrežnih problema osobe s dijabetesom tako postaju sve ovisnije o lijekovima, ali im se zdravlje i dalje pogoršava, što vodi u drastično smanjivanje godina doživljenja. Poznato je da su osobe s dijabetesom tipa 2 stoga ključni generator troškova svih zdravstvenih sustava u svijetu te je potpuno nejasno zašto se „uštedom“ na trakicama za šećer HZZO dugoročno povećava troškovi sustava. Samo je pitanje hoće li „ušteda“ od 9 milijuna donijeti povećani trošak sustava u 10 godina multipliciran za 5, 10 ili možda čak i 100 puta. HZZO se upustio u vrlo nezahvalan eksperiment, u kojem posljedice mogu biti samo jako loše.
Problem s dijabetesom tipa 2 u tome je što se radi o najgoroj globalnoj pandemiji uzrokovanoj nepravilnom prehranom i sjedilačkim načinom života. U svijetu pa tako i u Hrvatskoj sve češće od „staračkog“ dijabetesa tipa 2 obolijevaju mladi ljudi, pa čak i djeca. Prije 30 godina najčešće su se s dijabetesom tipa 2 suočavali 60-godišnjaci, a sada se dijagnoze te bolesti nerijetko postavljaju u kasnim tridesetima. Poznato je iz dobre medicinske prakse kako je kod mladih osoba s dijabetesom jako bitno redovito mjeriti glikemiju, kako bi se usporio razvoj dijabetičkih komplikacija. Isto tako, poznato je kako se u prvih 5 godina od dijagnoze dijabetesa tipa 2 zahvaljujući radikalnoj intervenciji u loše prehrambene navike može u potpunosti zaustaviti razvoj dijabetičkih komplikacija, pa čak poboljšati zdravlje do razine nedijabetičkih indikacija. No, sve to teško je ostvarivo bez redovitog tj. svakodnevnog kontroliranja glikemije. Osobe s dijabetesom tek uz redovitu kontrolu glikemije mogu povezivati obrasce svoje prehrane i lifestylea s kretanjem glukoze u krvi. Isto tako, bez redovitog mjerenja glukoze u krvi jako je teško procijeniti reakciju organizma na propisanu terapiju.
Živimo u doba kad su čak i senzori za mjerenje glukoze postali dio svakodnevice. Više čak nije potrebno pikati prste kako bi se iz kapljice krvi očitala razina glikemije. Uz pomoć suvremenih senzora, koji se najčešće nose na pozadini nadlaktice, moguće je očitavati razinu glukoze na mobitelu svakih nekoliko sekundi te imati kontinuirani uvid u vlastitu glikemiju. To je najbolji mogući način za sprečavanje tzv. hipoglikemija (ekstremno niskih šećera), koji osobe s dijabetesom mogu odvesti direktnu u komu ili smrt. Uz to, suvremena senzorika omogućuje savršeno praćenje dnevnih oscilacija glikemije, tako da bolesnik u svakom trenutku zna koja vrsta prehrane ili neke dnevne aktivnosti loše utječe na glikemiju. No, umjesto da danas razgovaramo o eksperimentalnom ulaganja u senzore za sve novodijagnosticirane osobe s dijabetesom tipa 2, kako bi ih pokušali vratiti na nedijabetičke indikacije, netko je u HZZO-u odlučio prepoloviti plaćanje ionako malog broja trakica za mjerenje glukoze u krvi, što se može smatrati divovskim korakom unazad u razvoju medicinskog standarda u RH.
Umjesto da HZZO uloži 9 milijuna kuna u promociju redovitog mjerenja glikemije te poveća broj trakica godišnje na najmanje 365 za sve sobe s dijabetesom, oni snižavaju prava te, sasvim sigurno, povećavaju buduće troškove liječenja. Tobožnjom štednjom dižu budući trošak.
Više o promjenama u pravilima HZZO možete pročitati na specijaliziranom portalu za osobe s dijabetesom nainzulinu.com.