Prije par tjedana zaglavila sam u banci dobrih sat i po. Jer, čim je stigla penzija, pohitali savjesni penzići poplaćati račune. A tko će drugi? Svjesni svoje krivice, nisu se ni bunili što se dugo čeka za doći na red. Briga njih; klima ugodno hladi, a ekipa je za poželjeti. Milina. Bolje ovd'e nego kući. Pretresli su se svi problemi lokalne i državne politike, parkinga, ciklone i anticiklone. I na kraju se načne tema kako učenici ljeti umiru od dosade. (???) Nikako mi ne ide u glavu kako djeci ljeti može biti dosadno.
Nekad davno...
Sjećam se svojih ljetnih praznika dok sam išla u osnovnu. Mi (ekipa iz ulice) jedva smo čekali 5 popodne da završi glupi kućni red kako bismo izašli vani. Po najvećoj žegi, dakako. A igra je bila do mraka. Od silne trke i vrućine bili bismo žedni k'o psi. Uvijek smo po susjednim kafićima molili i kumili za čašu vode (, a popili bismo svako barem po dvije). Nikome nije padalo na pamet ići kući piti jer bi nam roditelji, onako znojnima i iznemoglima, zasigurno zabranili sljedeću rundu Graničara.
Poslije sam u srednjoj ljeti čitala lektire. (Zbog moje sporosti nije postojala ni najmanja teorijska šansa da ih sve stignem pročitati dok traje nastava.)
Patnju imena Zločin i kazna neutraliziralo bi šivanje. Ono mi je bilo pravo otkriće. Jest da je majstor dolazio svako malo popravljati mašinu, ali što bi rekao moj otac Nema veze, glavno je da se mala nečim bavi. Istina je da nisam postala vrsna krojačica, ali danas barem znam skratiti preduge nogavice.
Koji kolač odabrati?
Sjećam se i svojih prvih kolača. Već u srijedu bih listala mamine ženske časopise i tražila recepte za nedjeljni kolač. Omiljeni su mi bili biskvitni kolači. Njihovo sirovo tijesto bilo je poslastica nad poslasticama. Mmmmm - mljac. Ništa mu nije bilo ravno. Uzaludno bi me strašili Salmonellom. Ma koja bolest!? Ja bih, kao i uvijek, tvrdoglavo po svome.
I cijela je moja ekipa nešto kužinavala. Ponosno smo jedni drugima iscrpno objašnjavali kako se friga jaje, prave pale s čokoladom i topli sa sirom i šunkom.
Kuhati ili ne? Pitanje je vječno.
No, šalu na stranu. Uistinu je potrebno znati kuhati. Tako je bilo, i bit' će. Nekima kuhanje možda izgleda staromodno, no ono bi kao češljanje i umivanje trebalo biti dio našeg dana. Priznajem da ne uživam u kuhanju. Ma ne uživam ni u brisanju prašine. No ne smatram ih kao robiju. Što se mora, nije teško. Jer kao što mi je ugodno boraviti u čistom i urednom stanu, tako mi je važno da ono što jedem bude ukusno i dobro.
Nema ništa preko noći
Istini za volju, osjećaj za hranu se ne može izgraditi preko noći. Kako bi se stekao onaj fini nepogrješivi sluh gdje ima škroba, gdje bjelančevina, a gdje vlakana, potrebne su godine i godine aktivnog druženja s krumpirom, mesom, jajima, sirom, jabukama i blitvom. Godine i godine učenja na vlastitim greškama. I onda to druženje prerasta u radost, ponos, ushićenje i znatiželju. (Valjda ću doći jednom do ovoga stadija.) I ljutnju sa samim sobom kad jelo zagori. ;) (Još uvijek sam ovdje.)
Kuhanje - dječja ljetna radost
Nitko se nije rodio naučen, pa tako s otkrivanjem kulinarskih tajni treba početi u djetinjstvu.
Ljeto je pravo vrijeme za uključiti djecu u kupovinu namirnica i pripremu jela. Neke naučene lekcije iz djetinjstva ostaju za uvijek. Postanu dio nas i ne mogu se izbrisati. Tako meni danas pazar bez cjenjkanja nije pazar. Cjenjkanje mi je kao osnovni začin jelu. Papar i sol. Bez njega kupovina nema onu potrebnu dinamiku, adrenalin i draž. A što mogu? Bakina škola.
Djeca se vole motati po kuhinji. Obično nam idu na živce i ručak bi bio brže gotov da nam nitko ne smeta. Ali, kad će djeca učiti kuhati ako neće sad kad su djeca? Treba iskoristiti njihovu volju s 3, 5, 8 i 10 godina jer mamlazima s 18 će sigurno sve biti tlaka. Baš kao što je i nama bilo (, ali to sada, ne odustajući od svoje superiornosti i ponosa, ne želimo priznati).
Zato dopustimo djeci da ovo ljeto u kuhinji razvijaju svoju kreativnost i maštu. Nigdje ne piše da se krastavac za salatu mora rezati na kolutove. Neka djeca će krastavac izrezati na kockice, a neka na štapiće. I ne moraju kiflice uvijek izgledati k'o kiflice. Moja Nika radi dinosaure i strašna čudovišta. (Buuu. Kad se ispeku, svi moramo glumiti kako smo na smrt prestrašeni.)
Mala djeca pravljenje kolača doživljavaju kao igru. Do besvijesti će s radošću mutiti žumanjke i šećer. Ona nešto veća će s ponosom gostima ponuditi svoj frape. Pustimo ih da rade. I nema veze ako kolač ne ispadne savršen. Jer, glavno je da se nečim bave.
Neka nam je svima uslast! :)