Neki dan sam u svome malom dućanu čekala u redu na blagajni. Bilo je to netom nakon nastave u obližnjoj školi. Ispred mene se dječak od nekih 13 godina zaokupio primamljivim čokoladicama i bombonima strateški poslaganima baš ispred blagajne.
Njegov punašan izgled govorio je više od tisuću riječi i izdavao česta druženja sa šarenim slatkim carstvom. Trebam li spomenuti kako je na posljetku on više platio slatkiše nego ja svoju mini kupovinu?
Nije džeparac za svakoga, pomislim u sebi.
Odmah se sjetih svoje rodice ekonomistice. Od malena se vidjelo kako joj je ekonomija u krvi. Iako je imala džeparac, frajerica ga je fino stavljala na stranu, a svaki dan za vrijeme velikog odmora odlazila kući po sendvič. :) Rođena za ministricu, s ponosom bi govorio djed.
Ja pak džeparac nisam ni imala. A i što bi mi? Kući sam bila na punom pansionu i još bi mi baka spremila užinu za ponijeti u školu. S vremena na vrijeme od roditelja bih dobila novac za kolač u Bobe.
Ruku na srce, kolača nisam bila željna jer bi nam ih mama pekla svaku nedjelju. Za čokoladama isto nisam bila luda. Imali smo ih kući, ali nam nisu bile ni malo važne.
Davno su ljudi rekli kako novac kvari čovjeka. Djecu džeparac može udebljati i, doslovno, koštati zdravlja. Prvo mjesečnu hranarinu keširaju roditelji. Potom budget podmaže brižna teta da dijete ne bude gladno cijeli dan u školi. Onda se u donatore uključi djed da nitko ne vidi. A neće ni striko biti najgori pa i on tutne koju svome imenjaku. I nakupi se tako par stotina kunića. Sasvim dovoljno za gurmanski život školaraca.
Tako se za dobro jutro drmnu dvije krafne, za veliki odmor slisti pizzeta, a poslije škole mazne hambić ili topli da se ne crkne od gladi. Samo lud može očekivati da će dijete nakon toga ručati varivo od mesa i povrća.
Vjerojatnost da će mladac uvečer pojesti blitvu i jaje ravna je nuli.
Ima li rješenja?
Ima, ako smo mi odrasli spremni prihvatiti promjene. Prvo i osnovno je da se djeci ujutro, umjesto da im se da novac za krafne, treba spremiti doručak. Od kuće ih u školu valja poslati s užinom u torbi.
Kada se vrate kući, treba ih dočekati ručak. Ako ne postoji baka kuharica, srećom postoji mikrovalna da se podgrije ručak skuhan dan prije. Kada je sve ovako posloženo, dati djetetu s vremena na vrijeme novac za počastiti se kolačem, i nije neka velika šteta.
Treba li zabraniti energetska pića?
Čujem za inicijativu da se djeci zabrani kupovati energetska pića. Već i ho ho godina je maloljetnima zabranjeno kupovati cigarete i alkohol pa oni opet i piju i puše. Te su zabrane samo mrtvo slovo na papiru. Čiste ludosti unaprijed osuđene na propast. Najlakše je donijeti zakon i zabrane. Puno je teže biti prisutan u životu djece onda kada nas trebaju.
Treba s njima razgovarati. Nema smisla ništa im braniti. Ako želite pušiti, dat ću vam novac da ne uzimate od drugih slinave cigarete, govorio nam je otac. Ma koje cigarete? Ni u usta ih nismo stavili.