Kraljica Marija Terezija, koja je vladala od 1740. do 1780. godine ogromnom Habsburškom monarhijom, provodila je niz naprednih reformi, a među inim uvela je popise stanovništva i zemljišta, kućne brojeve te poticala sadnju novih kultura. Tako je u svojim zemljama od Češke i Austrije do Ugarske i Hrvatske, naredila da svaka obitelj mora imati posađenu jabuku, krušku i oskorušu. I dok se stara sorta jabuke bobovac ili kruške tepke još može naći u seoskim voćnjacima, oskoruša je gotovo nestala i zaboravljena.
Tvrdo i žilavo drvo
Tek u posljednjih godinu-dvije njezine sadnice mogu se ponegdje nabaviti u rasadnicima ili velikim trgovačkim centrima s etiketom na kojoj piše: Sorbus domestica (sinonimi: Skorš, Oskorš, Skurš, Skruš, Skoruša).
To je vrlo rijetko, tvrdo i žilavo drvo. Deblo joj je ravno i prekriveno sa tankom sivo-smeđom korom koja je raspucana i vrlo slična deblu kruške.
Krošnja oskoruše je okruglasta ili piramidasta oblika i razgranata. Pupovi cvjetni i lisni su zašiljeni, ljepljivi te pokriveni s nježnim dlačicama. Lišće i stablo je lijepo i dekorativno i može služiti kao voćka ili ukrasno drvo. Plodovi su slični manjim kruškicama, sočni i trpko kiselkastog okusa.
Dobar poznavaoc i ljubitelj biljaka vlč. Milan Juranić, župnik u Zagorskim selima, kaže da se carica Marija Terezija brinula da njezini podanici diljem monarhije ne budu gladni i bolesni, a takvih primjera povijest još bilježi.
Rodi svake godine
Primjerice, kralj Karlo Veliki čije carstvo je u osmom i devetom stoljeću obuhvaćalo pola zapadne Europe, naredio je koje bilje se mora saditi oko kuće za liječenje. Osim toga u 18. i 19. stoljeću sadile su se uz puteve voćke za putnike da im budu hlad i okrijepa. Župnik Juranić napominje da ima i danas tragova murvi od Zagorskih sela do Desinića, a u nizinskim krajevima nekadašnje monarhije i drugih voćaka. Obično su to bila otporna i dugotrajnija stabla kao kruška tepka ili oskoruša koja nikada ne zataji i rodi svake godine.
Oskoruša je bila poznata još u antičko doba, a u Paladiusovu djelu "De re rustica" iz prvog stoljeće po Kristu, nalaze se i prvi naputci o uzgoju te opisuje izrada vina i octa od njezinih plodova. Još početkom 18. stoljeća bilo je poznato 27 sorata oskoruše!
Ukratko, ova voćka je bila jako raširena diljem Europe, a i danas se cijeli nasadi prostiru u Njemačkoj i Francuskoj. Uglavnom je ima u južnoj i srednjoj Europi, zatim sjevernoj Africi, na Krimu i u Maloj Aziji.
Zapravo oskoruša i nema pradomovinu jer je sađena od davnina i spontano raširena ne samo u voćnjacima već i u šumama, pa se i danas još može naći pokoje stablo u kontinentalnoj Hrvatskoj u šumama hrasta i bijelog graba.
Suha oskoruša
U vrijeme sušnih godina kad je hrane ponestalo već u zimi iza blagdana Sveta tri kralja, koristilo se sušeno voće, oskoruša, tepke kruške i jabuke. Župnik priča da se suha oskoruša tukla u mužarima, posebnim posudama za pripremu hrane od drva ili kamena, a zatim dodavala kruhu koji je po njoj bio slatkasti i mirišljavi. Njome su se začinjali i kolači, ali ti običaji su danas izumrli.
Oskoruša je u proljeće puna nježnih bijelih cvjetova.
Doživi i 500 godina
Od krušaka tepki kuhala se rakija ili su se pekle i sušile u krušnim pećima. Nakon toga držale su se u škrinjama na tavanu i zajedno sa suhim šljivama, obično bistricama, kuhao se kompot ili su se opet samljele i dodavale također u brašno za kruh. Kruška tepka bila je i izvrstan lijek. Kad se skuhala i pojela s onom vodom nestao je proljev.
Naš sugovornik misli kako je za nestanak oskoruše djelomice zaslužna i nova tehnologija mljevenja, odnosno odlazak u povijest seoskih mlinova.
Oskoruša naime ima jako tvrdo drvo koje se u kontinentalnoj Hrvatskoj može mjeriti samo sa jezgrom oraha. Od tog drva radili su se kotači i premosnici za mlinove, zatim dijelovi preša, kotači za kola...
Oskoruša je inače dugovječno drvo i doživi bez problema i do 500 godina, no ljudi su je masovno rušili. Vlč. Juranić zaključuje da je u drugoj polovici 20. stoljeća kada se i način prehrane promijenio, oskoruša izgubila svoju draž i čar.
Stare sorte
Industrijska hrana potisnula je prirodnu, a nove sorte voćaka stare. Dodaje kako je gotovo u potpunosti nestala i lesnika, divlja jabuka od koje se pravio ocat.
- Stare sorte jabuke poput bobovca danas nisu tako atraktivne i slatke kao što je recimo delišes jer one imaju u sebi, naročito u kori, sastojke koji ju čuvaju od štetočina. Bobovac danas izumire zahvaljujući i ljudima koji stabla ne održavaju i čiste od nametnika kao što je imela. Voćke ne mogu rasti bez ljudi i kad se stare kuće sruše, ubrzo uginu i stabla - kaže naš sugovornik.