Hrana i emocije djece

Kako su nas naredbe poput: 'Nećeš se dići od stola dok sve ne pojedeš!' obilježile i zašto to ne bismo smjeli govoriti svojoj djeci

Mi roditelji često u želji da nahranimo dijete zaboravljamo da osim naše odgovornosti što, kada i gdje jesti, imamo i onu jednako bitnu odgovornost, a to je razviti zdrav odnos prema hrani!

 

Piše: Angelina Paić, sveučilišni specijalist nutricionizma

 

Koje su vaše emocije iz djetinjstva povezane s hranom? A što je s mirisima i okusima, imate li više lijepih iskustava ili onih manje lijepih? Prepoznajete li neke obrasce ponašanja i doživljaje iz rane mladosti koji su vas trajno obilježili kao osobu?

Mi roditelji često u želji da nahranimo dijete zaboravljamo da osim naše odgovornosti što, kada i gdje jesti, imamo i onu jednako bitnu odgovornost, a to je razviti zdrav odnos prema hrani! Negativan stav prema određenoj hrani može se usvojiti i zbog negativnih emocija koje nastaju za stolom.


Roditelji najviše utječu na formiranje djetetovih prehrambenih i životnih navika

Većinom ih tjeramo da konzumiraju određene namirnice za koje procijenimo da ne jedu dovoljno ili im zabranjujemo namirnice koje mislimo da nisu dobre za njih. Oba načina daju suprotne rezultate od očekivanog. Ono što im branimo, žele još više, a namirnice koje ih molimo da jedu često dospijevaju na crnu listu naših mališana i ne žele ih niti vidjeti, a kamoli probati.

Moji sin ima pet i pol, a kćer uskoro osam godina i jako dobro znam koliko su zahtjevni i kako nije jednostavno razgovarati o hrani s djecom bez da upadnemo u zamku nesvjesnih negativnih poruka. Bitno je osvijestiti u čemu griješimo te prepoznati nezdrave poruke u cilju razvijanja zdravih stavova i navika.

 

Trebamo prestati etiketirati hranu na dobru i lošu

Postoje dobre prehrambene navike o kojima djecu treba učiti i loše prehrambene navike koje treba izbjegavati. Hrana je samo hrana! Trebamo prestati djeci govoriti 'ne jedi to, to je loše' ili još ekstremnije 'to je smeće!' Kada hranu etiketiramo kao 'dobru' ili 'lošu' ta moć riječi se projicira i na naše osjećaje. Kada jedemo hranu koja je etiketirana 'lošom' - osjećamo se loše. Osjećaj grižnje savjesti nakon jela nije nešto što želimo podupirati.

'Moraš jesti povrće i voće!' Prisila će rijetko kada donijeti očekivane rezultate. Najčešće ćete stvoriti suprotan efekt, odnosno dijete može trajno zamrziti neku namirnicu ako ga prisiljavate da je konzumira. Možda se i vi sjećate neke vaše 'lekcije' o hrani iz djetinjstava koja je završila tako da i dan danas ne možete smisliti neku namirnicu?

'Nećeš se dići od stola dok tanjur nije prazan!' Je li i vama netko govorio tu naredbu i vi ju naučeno prenosite na svoje dijete? Zahtjev da mora pojesti sve što mu je ponuđeno, povezan je sa sniženom osjetljivošću na tjelesne signale o sitosti jer se narušava djetetova samoregulacija unosa. Dijete treba naučiti što je samoregulacija, kada je sito, gladno i koliko treba pojesti. Dijete uči 'upravljati sobom' i počinje stjecati kontrolu ponašanja, emocija i misli koje su nužne za zdravo funkcioniranje tijekom života.


Pozitivan primjer

Ponekada zaboravljamo da djeca imaju znatno manji kapacitet želuca nego odrasle osobe.

Dopustimo djeci da vjeruju svom tijelu. Dopustimo djeci da vjeruju  sebi. Zato kada dijete kaže: 'Mama ne mogu više!' Umjesto naredbe: 'Pojedi još!' Upitajte ga: 'je li trbuščić pun, više ne bi jela/o?'

Pokažite im pozitivnim primjerom i oni će vas slijediti. Ne možete očekivati da djeca jedu voće i povrće, ako i vi sami ne jedete.


Nije strašno griješiti, ne morate biti savršeni, to nitko nije. Ti mali izbirljivci su strogi prema hrani, no prema nama roditeljima srećom nisu. Nama brzo opraštaju greške u koracima. Trebamo ih educirati. U redu je dopustiti djeci da polako uče kako zavoljeti neku namirnicu. Bez prisila i kazni.

 


Samo pravilnom i raznolikom prehranom organizam  našeg djeteta  raste zdravo i bez posljedica na zdravlje u odrasloj dobi. Nudite im svakodnevno voće, povrće, neka nova jela. I moja djeca ne prihvaćaju lako nepoznatu hranu, voće vole, ali povrće baš i ne. Postala sam majstorica 'podvaljivanja' povrća. Povrće ubacujem u krem juhe, umake, radim od hrane razne oblike, životinjice, kuham s njima (češće će probati hranu koju su sami pripremili). Upoznajte ih s novim okusima pa iako ćete im, za početak, možda morati i 'podvalili', naučit će.

Probajmo im ostaviti u nasljeđe zdrav odnos prema hrani, svom tijelu, a samim time i duhu. Nije uzalud ona uzrečica u zdravom tijelu zdrav duh.

 

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Možda će vas zanimati i ovo