Bila je 1980. godina kada je Antu Teskeru, tada osmogodišnjeg dječaka iz Kijeva, malog mjesta u Dalmatinskoj zagori, udario automobil. Sjeća se da je taj dan za njega, mladog školarca, bio velik - prolazila je kroz Knin štafeta mladosti, a on je u trenutku neoprezno istrčao na cestu, što je bilo dovoljno za nesreću. Od tada je osoba s invaliditetom, s posljedicom trajne oduzetosti donjih ekstremiteta.
Ante Teskera je paraplegičar u invalidskim kolicima. Trajni hendikep i ograničena sposobnost kretanja nisu ga zaustavili u njegovu životnom razvoju i školovanju, nastavio se baviti onim za što je nadaren od rođenja - umjetničkim stvaranjem.
Osnovnu školu, koju je započeo u rodnom Kijevu, gdje je živio s roditeljima, nastavio je u Kraljevici, potom u Zagrebu u Centru za odgoj, obrazovanje i osposobljavanje djece i mladeži, a tu završava i srednju upravno-birotehničku školu. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu diplomirao je 2001. godine u klasi profesora Miroslava Šuteja. Neko vrijeme radio je kao likovni terapeut u Centru za odgoj i obrazovanje "Slava Raškaj", a danas je samostalni umjetnik.
Živi u Dubravi sa suprugom Ivanom i izrađuje svoja umjetnička djela, uglavnom u drvu. Njegov nakit i lule prave su skulpture, mala remek-djela.
Sve izrađujem sam
- Drvo mi se tijekom godina mog stvaralaštva pokazalo kao izvanredan medij i relativno lako nabavljiva sirovina. Ustvari, ja sam slikar i grafičar, ali za tiskanje grafika treba na raspolaganju imati cijeli grafički studio, što ja nisam imao, pa sam se počeo baviti prvo kolažem, a zatim i mozaikom i imao nekoliko izložbi. Sve je to bilo dosta teško nositi i prodati pa sam odlučio osmisliti proizvod koji će biti lagan, estetski prihvatljiv te cjenovno korektan za prodaju. Kad sam otkrio drvo, pokazalo se kao vrlo kreativan materijal s velikom moći preobrazbe i počeo sam izrađivati lule i nakit - kaže Ante Teskera, umjetnik koji izlaže još od djetinjstva.
Ante je slikar i grafičar, a radi uglavnom u drvu. Njegov nakit i lule koje izrađuje prave su skulpture, mala remek-djela, a očito se sviđaju i Citi.
Svoje radove do sada je predstavio na dvadesetak samostalnih i više skupnih izložbi te sudjelovao na raznim likovnim kolonijama u zemlji i inozemstvu. Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika.
Ipak, danas najviše voli raditi s drvom abonosom, hrastovinom koja je dugo ležala zakopana u močvarnom tlu te se fosilizirala i pocrnjela do boje ugljena.
- Taj hrast nema nikakve mirise koji bi se miješali s duhanom jer kad se puše lule, pušači žele osjetiti razne nijanse mirisa duhana, a to im abonos omogućuje - kaže Ante Teskera, koji pri izradi nakita koristi i druge vrste drva, najviše orah, maslinu, vrijes, šljivu.
- Zapravo cijele dane nešto radim, stvaram, drljam, šmirglam, rezbarim. Za moj je rad izuzetno važan i precizan alat koji mi služi za izradu određenih dijelova lule, poput improviziranih turpijica načinjenih od daščica oblijepljenih brusnim papirom granulacija od 60 do 1200 ili štapova raznih debljina za žljebove i udubljenja. Od najkorisnijih alata istaknuo bih tračnu brusilicu, stupnu bušilicu te kutnu i tračnu pilu. Ima još puno drugog sitnog alata i raznih pomagala koji nisu nužni, ali dobro dođu u nekim situacijama - kaže Ante Teskera, kojemu za izradu jedne lule treba dvadesetak sati rada.
Za izradu nakita, ogrlica, prstenja i naušnica treba mu dan do dva. Sve izrađuje sam, no potrošni materijal kao što su usnici za lule od akrila ili ebonita, egzote i razna glodala Ante kupuje preko interneta.
Suživot s labradoricom
Ante je i jedna od tristotinjak osoba u Hrvatskoj kojima svakodnevni život uljepšava i olakšava rehabilitacijski pas. To je školovani psi koji svom korisniku, teško pokretnoj osobi ili osobi u invalidskim kolicima, pomaže u ostvarenju nezavisnijeg i kvalitetnijeg života.
- Preko Centra za rehabilitaciju Silver prvo mi je prije više godina dodijeljen terapeutski pas, labradorica Bjork, koja je, na žalost, uginula. Danas mi u svakodnevnom životu pomaže rehabilitacijski pas Cita. Pas mi je važan prije svega zbog druženja, mada se podjednako brinemo jedan o drugome. Vita meni pomaže dignuti stvari s poda, a ja se brinem o tome da je dobro, brinem se o njezinu zdravlju, o hrani, zajedno odlazimo u grad, u šetnje, na kave. To su posebno obučeni psi koji se znaju jako dobro ponašati u raznim nepredviđenim situacijama, znaju kako reagirati na iznenadnu buku, na prasak ili zvuk tramvaja, znaju da ne trče za mačkom i znaju kako se ponašati u raznim vremenski neprilikama, na ledu, kiši, snijegu. Pas se dobiva na temelju ugovora i meni je kao korisniku on dodijeljen na sedam godina. Nakon toga odlazi u mirovinu - kaže Ante Teskera.
Ante i Cita postali su nerazdvojni prijatelji.
Školovanje rehabilitacijskog psa prije nego što se dodijeli korisniku traje osam mjeseci, a obuhvaća, uz obavezne vježbe poslušnosti, vježbe pozicioniranja u odnosu na invalidska kolica, donošenje stvari, pritiskanje (njuškom ili šapom), spuštanje papučica na invalidskim kolicima, paljenje i gašenje svjetla, otvaranje i zatvaranje vrata, ormara i drugih stvari, povlačenje u smislu podizanja osobe iz ležećeg u sjedeći položaj, pomoć pri skidanju i odijevanju, povlačenje invalidskih kolica do korisnika i drugo radnje.
- Meni Cita nije potrebna kao pomoć u otvaranju i zatvaranju vrata i sličnim radnjama jer sam vrlo samostalan. Važna mi je za suživot i druženje - kaže Teskera, koji za svoj život kaže da ga živi iz trenutka u trenutak. Tako i s hendikepom živi iz trenutka u trenutak.
- To je kao da imate ranu: ako vas boli, nećete je dirati i grebati po njoj, tako i ja nastojim da moj život dobro prolazi, stalno si krčim put koji mi je dostupam. Svjestan sam života i nikako ne volim dugoročne planove. Oni se uvijek mogu usput promijeniti. Čovjek si treba zadati što planira učiniti i za time težiti. I uvijek će se nešto događati - kaže Ante Teskera.