Već se godinama u meni bore dva suprotstavljena načina razmišljanja, pogotovo kada je riječ o stvarima poput odjeće. S jedne strane čujem glas svoje majke koja želi sačuvati doslovce svaki predmet koji imamo u kući jer je "još uvijek zdrav", iako su to najčešće stvari koje nam zaista ne trebaju.
U kontekstu moje garderobe to znači da su se kod mene u ormaru mogli pronaći brojni komadi koji već odavno nisu u modi i u koje godinama više ne stanem, a kojih se jako dugo nisam imala srca riješiti.
S druge strane, što sam starija to imam sve snažniju potrebu smanjiti broj stvari koje posjedujem i koje se uvijek kradomice nagomilaju u naletima impulzivnog kupovanja, a na kraju samo zauzimaju dragocjeni prostor.
Treba li mi zaista sve to!?
Prvi značajniji pomak u pojednostavljivanju svoga života i svoje garderobe odradila sam nekoliko godina nakon završetka fakulteta. Zadala sam si naizgled jednostavan zadatak da dovedem svoj ormar pod kontrolu. U jednom trenutku, a kao posljedica nekoliko brzinskih selidbi po Zagrebu, ali i inozemstvu, našla sam se u situaciji s kojom se sigurno mogu poistovjetiti osobe odgojene tako da ništa ne bacaju.
Na tri različite adrese imala sam pune ormare robe, više se nisam sjećala gdje mi se što nalazi i to je u meni počelo stvarati pravu tjeskobu, ali i napetost u odnosima jer je postajalo sve teže održavati red.
Nikome ne treba toliko stvari! U tom nepreglednom kaosu, osim stvari koje sam doista nosila, nalazila se odjeća još iz osnovne škole, poneka žrtva invazije moljaca koju se jednostavno nije moglo izbjeći i stare stvari moje majke kojima je pokušavala dati novi život ubacivši ih u moj ormar u nadi da će mi se ipak svidjeti, kad malo razmislim.
Prvi pothvat bilo je sve okupiti na jedno mjesto i za to je mojim prijateljicama i meni trebalo čak nekoliko izleta automobilom. Moje vjerno vijeće modnih savjetnica s užitkom se prihvatilo posla i pomoglo mi da zadržim stvari u okvirima "lijepo je, kvalitetno i dobro mi stoji te se uklapa u stil koji želim" kako ne bih pokleknula pred još jednom crnom vestom koja mi "zaista treba".
Iako se dugo opirala 'čišćenju' ormara od nepotrebnih stvari, Neda je odlučila da je dosta, a potom je uvela i novi ritual koji joj je dodatno olakšao život.
Na kraju sam uspjela baciti nekoliko vreća doista neuporabljive robe i napuniti dva prtljažnika automobila stvarima koje će ipak nekome dobro doći. Sada sve stane u jedan ormar, ali moji porivi da tu i tamo, kada sam pod stresom ili mi je dosadno, provučem karticu i donesem doma vrećicu punu robe i dalje predstavljaju izazov.
A onda sam došla na ideju...
Odnedavno imam novu strategiju kako to slatko, neplanirano kupovanje srezati u korijenu i malo doći sebi, kako financijski, tako i emocionalno. Pokušavam usvojiti novu nedjeljnu rutinu koja uključuje stajanje pred ormarom, biranje i kombiniranje svega, od potkošulje i čarapa pa do završnih dodataka te stvaranje pet kompletnih outfita za cijeli radni tjedan.
Osim što su mi jutra postala puno jednostavnija, ovo je odličan način na koji mogu vidjeti koje stvari nikada ne nosim i koje jednostavno nemaju više što raditi u mom ormaru. Dio pripreme je i peglanje, vješanje svega u kupaonicu ili natrag u ormar i zadovoljno trljanje rukama.
Podijelila sam nedavno svoju metodu s prijateljicom koja me pitala nešto što se valjda samo nama ženama čini kao razumno pitanje: - Ali kako to mogu provesti u djelo kada biram odjeću prema tome kako se osjećam? Nekada nemam volje biti sređena i najradije bih cijeli dan bila u običnim hlačama i jednostavnoj vesti! - Rješenje je sasvim jednostavno. Raspored složenih outfita ovisi samo o meni. Ja odabirem jesam li raspoložena za haljinu ili mi se taj dan ne da komplicirati. Ključno je da je sve spremno kada se napokon izvučem van iz kreveta i da ne gubim vrijeme u potrazi za najlonkama bez rupe ili u pokušaju brzopoteznog peglanja.
Sve u svemu, čini mi se, još ima nade za mene!
A kako vi izlazite na kraj sa stvarima koje beživotno i nesvrsishodno stoje i godinama u vašim ormarima, vitrinama, na policama, vješalicama?