Kad nekog izgubiš zauvijek, kad se u prah pretvori, pohraniš ga u sjećanje. Tuga ostaje poput ožiljka, ali nastavljamo, pokušavamo ne prekinuti dotadašnje navike bez osobe na koju smo navikli. Tješimo se da postoje neki drugi svjetovi u dalekom Svemiru ili nekoj nebeskoj dimenziji. Sjećamo se dodira, mudrih poduka, pa ono 'nedostaješ mi' koje više osjećamo nego izričimo odvede nas na mjesto posljednjeg pozdrava kada poželimo. Iako vodimo jednostranu komunikaciju, jer glas ne čujemo, ipak nam je dovoljno da ne zaboravimo one zajedničke trenutke koje bi ponovili. Ali koliko god bilo teško, znamo da ne možemo. Je li se ikad pomirimo ili samo prilagodimo, pitanje je koje si ne postavljamo, da nas ne uznemiri, da nam srce ne pukne, da ne uvrijedimo vrijeme u kojem smo zajedno bivali, ponekad pričali gluposti, ponekad činili ludosti.
Okrutne namjere
Put na kojem smo do tada živjeli, nesigurno ili sigurno išli, prekinut je. Bol nas umara, često s nogu obara. Padamo, dižemo se, ali, kasno je, kasno za povratak, za ispričavanje, za praštanje. Utjeha da ćemo se sresti 'tamo negdje', prepoznati, jedino je što nam ostaje. Zato je taj 'nikad više' prihvatljiv. Ali kako prihvatiti kad te napusti onaj koji te je stvorio, otac, u čije si oči kao u Božje gledao, od koga si očekivao riječi podrške kad posrneš, kad te nagaze nečije okrutne namjere, kada te napadne krivnja, da si nešto loše učinio zbog čega je otac otišao.
Nevine žrtve
Emotivno zreloj osobi ne treba prevoditelj o promjeni koncepta života koji je potpuno logičan kad dječji kreveti popune prostore. Tada ljubav navodi čovjeka da svoje prednosti prepusti tim nevinim dušama za koje je tvrdio da ih je toliko želio. Ako su važnije karakterne razlike od života djece, to više nije sebičnost nego neka vrsta poremećenosti u ponašanju, duševne nezrelosti, nesigurnosti u sebe … nesigurnosti zbog uvjetovanosti. O tome je trebalo misliti ranije, da nevini ne postanu žrtve. Jer kad se jednom u djecu uvuče osjećaj odbačenosti mnogi će cijelog života živjeti u potrazi za ljubavlju, čak se i kriviti da je nisu dostojni. Djeca bez oca koji je živ, ali nikad ne dolazi niti ne pita za njih, bez obzira na majčinu predanost uvijek će u glavi imati upitnik: 'Jesam li se trebao roditi?'
Emotivno izudarana
Leona i Nataša poput teške stijene nosile su te upitnike. Bile su blizanke, osam minuta razlike. Rođene carskim rezom zbog komplikacija pri porodu od prvog su dana bile identične. Kao da im nikad pupčana vrpca nije prerezana. Više od tri godine živjele su u kući roditelja svoga oca. Otac je rano odlazio i vraćao se kad bi one već spavale. Usput je i opijao, družio se s podatnim ženama, dok je majka brinula i patila. Ali nije samo patila zbog supruga, nego i zbog škrtosti suprugovih roditelja, pa je više bila gladna nego sita. Muža nije mogla opametiti, jer su roditelji njegovo ponašanje opravdavali. Nikada je nisu ni voljeli ni prihvatili, a djevojčice silom prilika podnosili. Čak joj se nisu obraćali ni imenom. Zvali su je: 'Hej, ti!' Do krajnosti ponižena, emotivno 'izudarana', jedne je noći pobjegla s djevojčicama. Srećom, imala je kuda. U kuću svojih roditelja čija su vrata za nju ostala otvorena.
Oporavak od trauma
Kako je bila bez posla kojeg je ostavila po nagovoru muža i njegovih lažnih obećanja kako će on brinut o financijama da se ona može što više posvetiti djeci, ona i djeca pala su na teret roditelja. No, te divne ljude to nije smetalo. Dali su sve od sebe da je emotivno podignu. Iako nisu živjeli u obilju Darinka je našla privremeni mir, polako se oporavljajući od trauma. Zaposlila se u službi za telefonske informacije te radila u tri smjene. Nadala se da će njezin odlazak oca njihove djece to opametiti. No, grdo se prevarila. Niti je došao po nju i djecu, a još manje pokazao interes kako mu djeca žive, nedostaje li im otac, jesu li financijski osigurane... Pokrenuo je brakorazvodnu parnicu prepustivši skrbništvo majci, a dane koje mu je sud odredio za viđanje djece izbjegavao je bez imalo srama raznim izgovorima. Ponekad bi se javio da ih obraduje obećanjem kako će doći po njih. Djevojčice bi ga čekale satima, ali on nikada nije došao.
Na kraju - mržnja
Darinka je znala koliko njezina djeca vole svog oca, pa im nije željela ubiti zadnju nadu ili pobuditi mržnju prema njemu. Tugu u očima svoje djece liječila je na razne načine, smatrajući da će odrastanjem same shvatiti je li on vrijedan njihove ljubavi. Poticala je samu sebe da i njih čekaju bolji dani, ali kada je Darinki poginuo otac koji je dao sve od sebe da im nadoknadi biološkog oca, voda je prelila čašu. Pokušala je suicid tabletama koji je ipak preživjela zbog snalažljivosti Nataše. Ugledavši kako majka beživotno leži na krevetu, nazvala je Hitnu pomoć. Kada su djevojčice postale žene nije ih utješilo saznanje da su i njega zadesili emotivni udarci koje je njima priuštio. Ipak su ga na kraju zamrzile. Za njih je bio i ostao samo otac na papiru.